Matija Hunjadi

BLEIBURG 2022

Na terasi, 

rascvjetalog brežuljka sjedim 

i u stare slike gledim. 

Suncem obasjan, svibanjski je dan.

Udišem svježinu svoga kraja, 

svoje slobodne i suverene Hrvatske. 

I dok mi smješak lice zori, 

u oku me tuga mori. 

Gledajući slike stare, 

vraćam se sa sjetom u nesretne dane. 

Misao mi prema Bleiburgu krene. 

Očaj, iz graba umoren čovjek viče, 

smrtni krik Hrvatskog naroda kliče, 

dok još jučer pjevali su Himnu Slobodi:

O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

Svibanj je 2022. Razmišljam što se zbilo prije 77 godina. Zašto je naš Hrvatski narod bio tako strašno i zvijerski mučen i ubijan po jugoslavenskim komunistima i srpskim fašistima. Zar samo zato jer su 1941 prekinuli jugoslavensko srpsku diktaturu! Onu, koja je ugnjetavala cijeli Hrvatski narod, negirajući mu prava na slobodu, samostalnost i vlastitu državnost? Zamislite, kakva drskost nekih stranaca koji ulaze u vaše živote, u vaš dom, bez pitanja i bez poziva. A sve je počelo u Beču neke tamo Austrije, rodnom mjestu ideologije jugoslavenizma, koju je poboćnik biskup Strossmayer implementirao na našem narodu, žrtvenom janjetu pod sloganom unije jugoslavenskih naroda koji opoziraju austrijskoj monarhiji. No pravi je cilj bio upravo suprotan. Žrtva je korištena kako bi se krvave politike austrijske hegemonije, srpske monarhije, talijanske aristokracije, boljševici i komunisti zadovoljili. A znamo li biblijsku sudbinu janjeta, svjedoka!  Hrvatska Krv u Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo ubijanje i uništavanje našeg naroda, jugoslavenska ideologija u koju se vješto ugradio monarhistički srpski fašizam.

Za generaciju koja je masakrirana u Bleiburgu zapad je predstavljao vrijednosti dobrote, a Istok zli i krvavi boljševizam. Na temelju takvog gledanja svjetskih zbivanja Istoku se pripisivao i komunizam, jer je tamo bio na vlasti, a zaboravljalo se da je komunistička ideologija nastala na Zapadu. Naivno se vjerovalo da će Zapad cijeniti borbu Hrvata protiv Istoka i da će nam oprostiti slučajno savezništvo sa silama Osovine.

Nakon masovnog pokolja koji je počeo na Bleiburgu a nastavio križnim putevima po cijelom teritoriju jugoslavije, više nije bio „kriv” samo onaj koji se javno izlagao kako bi obranio ideale i interese Hrvatskog naroda, već i tzv. obični čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na političko oblikovanje Hrvatskih narodnih interesa. Taj obični čovjek bio je „kriv” samo stoga što je bio Hrvat.

Na toj općoj „krivnji”, koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i zajedno s njim svaka Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje – unitarističko, federalno, konfederalno, balkansko, regionalno. Komunistićka Jugoslavija je svoj nastanak započela krvoprolićem Hrvatskog naroda na Bleiburgu a svoj zločinaćki vijek završila krvoprolićem u Vukovaru i Srebrenici. Najviše što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati je fizičko uništavanje Hrvatskog naroda od strane "jugoslavenskog” naroda odnosno Titovog partizanskog režima u ime očuvanja terorom uspostavljene jugoslavenske države. 

S toga se moramo prisjetiti na Deseti travnja, svjesni da se "povijest nemože izbrisati" i da će Deseti travnja ostati pozitivan dio Hrvatske povijesti, jer je prije svega bio prvi međunarodno priznati pokušaj Hrvatskog oslobođenja i nezavisnosti a drugo, jer je prekinuo Srpsku fašističku diktaturu koju su Srbi ekspozirali od 1917 godine preko SHS, srpske monarhističke diktature i prve jugoslavije nad Hrvatskim narodom uništavajući ga ekonomski, kulturno i biološki. 

Povijestna je zakonitost da bez proglašenja Hrvatske državne nezavisnosti 1941. nikada ne bi došlo do odluke komunističkog zemaljskog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947.) kao i Ustava Socijalislitčke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990.), nego bi svi ti događaji ostali pokušaji izgrađivanja ograničene upravne, vjerojatno konfederalne, a ne državnopravne slobodne i suverene autonomije Hrvatske unutar komunističke totalitarne  Jugoslavije.

Hrvatski patriotizam bleiburške generacije nije bilo ni obožavanje države, kao u talijanskom fašizmu, ni obožavanje rase kao u njemačkom nacional-socijalizmu, niti obožavanje diktature proleterijata kao u sovjeta, niti obožavanje komunističkih idela francuskih bezBožnih revolucija, niti obožavanje jugoslavenizma Titovih partizana već je nosio u sebi jedinstvenu ljubav prema svome narodu i jedinstvenu težnju prema univerzalnoj slobodi. Nosio je u sebi tradicionalne narodne i vjerske osjećaje, težnju skidanja jarma tuđinske vlasti i jasnu determinaciju borbe protiv tuđinskog nasilja tijekom stoljeća.

S toga, postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od komadanja njezinih tadašnjih službenih saveznika Nijemaca i Talijana, kao i od njezinih službenih neprijatelja, Srba, Jugoslavena, boljševika i internacionalnih komunista, održala je u svijesti i srcu Hrvatskog naroda vjeru da će u slijedećoj naturalno razvojnoj fazi osloboditi i ujediniti svoju zemlju, i dati Hrvatskoj suvremeni državno pravni politički oblik normalne, slobodne, suverene i demokratske nacionalne države.  Karakteristika generacije koja je masakrirana u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi Hrvatskog naroda i uvjerenje da on može biti sretan samo ako živi slobodan u vlastitoj državi. Za taj ideal duh Hrvatskog naroda a time i ratnika stoljećima je težio, borio se, pobjeđivao i gubio ali postojano opstao i opstat će, stoljećima u budućnosti.

I sada, dok sjedim na terasi svog rascvjetalog vrta, u okrilju zapadnog civilizirano uređenog Europskog demokratskog svijeta zajednice naroda koja živi načela istine, respekta prema životu, pravde, solidarnosti, ljubavi, mira i poštovanju svih ljudskih vrijednosti a ujedno osuđuje krvave i zločinaćke ideologije fašizma, nacional socijalizma i komunizma osječam gorak okus u ustima. Razočaran sam i začuđen, uvrijeđen do nevjerice. Jugoslavije već nema, evo 30 godina. Ali Beč, onaj isti u kojem se izrodio krvavi jugoslavenizam, upravo je Hrvatima zakonski zabranio održavanje obilježavanja Bleiburške komemoracije Hrvatskih žrtava! I to ove, 2022 godine! Austrija, ona ista u kojoj je rođen vođa krvavog nacional socijalizma nam daje do znanja, da ideologija jugolsavenizma još nije gotova, da nije umrla. Kanceliranjem evocije sječanja, nada se da će putem zaborava stati u obranu jugoslavenskih zlodjela, ponajviše aktera koji su je oživotvorili. Njegove se pristaše opet dižu i ukidaju osnovnu civilizacijsku normu zapadnog svijeta. Zabranjuje se Pijetet prema žrtvama komunističkog terora jugoslavenske ideologije srpskog fašizma. Zamišljam, kakve bi reakcije vidjeli kad bi Austrijanci zabranili Židovima komemoraciju žrtava nacizma? Pitam se, da li bi država Izrael šutjela kao što šuti naša socijalistička Republika Hrvatska, pitam se da li bi vjerski oci Izraela šutjeli kao što šuti naš Kaptol i Vatikan, da li bi akademici, povjesničari, kulturni i društveni radnici zaštite ljudskih prava Izraela šutjeli kao što to ćine naši ekvivalenti?

Sramota i ljaga zapadnog svijeta, ali prije svega i svih, naših prezentnih političkih, akademskih i vjerskih struktura. Iako su se Hrvati diljem svijeta kao i u domovini desetljećima borili kako bi istina Bleiburške tragedije izašla na svjetlo dana, iako su svojim vlasitim sredstvima gradili i održavali mjesto pieteta žrtvama tog strašnog komunističkog zločina, nisu uspjeli obraniti zajednički napad zabrane koji je prije svega udruženo djelo hrvatskih komunista, vladajuće politićke stranke i hrvatske biskupske konferencije u koncertu sa istoznačnim Austrijskim strukturama. Snažan potres ispod Zagreba koji je srušio toranj Zagrebačke katedrale kao i 1600 potresa u nizu, označuju 1600 masovnih grobnica u kojima još uvijek leže kosti naših predaka. Njihov Duh iz jama kliče, traže slobodu istine. Ali naše spomenute strukture se ne boje svevišnjeg Boga!

Pitam se koji su to zajednički interesi hrvatskih komunista i naše katoličke crkve, toliko jaki i važni da se zauzima u zaštitu jugoslavenskih zloćina, koji su prije svega radili protiv ostvarenja Hrvatske suverenosti i državnosti? Sada je razvidno jasno, da je i jedini grijeh našeg biskupa Alojzija Stepinca bio isti, protivio se uspostavi jugoslavenske ideologije.

Hrvati moraju iznova iznaći naćin kako otkriti jame, kako vratiti dostojanstvo Bleiburške komemoracije i kako biskupa Stepinca proglasiti mučenikom i blaženikom. Opet smo kao narod na križu, no ovaj puta vidimo jasnu sliku aktera na sceni. Uspjeh svakog zla leži u angažiranom aktivnom djelovanju dok je dobrota u sferi pasivne neaktivnosti. 

Netko reće da je povijest učiteljica. Ne bih se sa time složio. Povijest je skup statistika koji matematičkom preciznošču definira pojave, uzroke i događaje. Povijest se ne piše, ona se evidentira! Iz tih podataka treba zdravo razumski donijeti zaključak. 

"Janje se cijelog života boji vuka, a na kraju ga pojede pastir koji ga čuva!"

Tamni oblaci stare ideologije su ponovo iznad nas a ja u svome vrtu podsječam sama sebe na sjajne i znakovite stihove našeg velikog glazbenika Thompsona.

"Ja sam duša Hrvatskih ratnika,

domovinu tražim i stijeg što se vije,

i mojom je krvlju ona natopljena,

a duša nema mira - traži je!"

Pa ovo je zemlja tvoja, zar ne vidiš li,

domovina koju smo svi snili,

za njenu slobodu krv si svoju dao,

i tisućljetni san je stvarnost postao!

"Ne poznam je takvu i tužna mi se čini,

u snovima je mojim ponosna i lijepa,

a gdje su joj junaci i sinovi vrli,

a gdje vrednote za koje smo mrili!"

”Sve istine su lako shvatljive nakon što budu otkrivene;
ključ je u tome da ih treba otkriti.” Galileo 

Istina može biti toliko uvrjedljiva da raskine i velika prijateljstva. Mnogima je teško reći prijatelju u lice da laže ili polu laže (pretjeruje). Dakle, ljudi imaju ”svoju (ne)istinu”, dočim u javnom priopćavanju u RH – laž je jedina istina. Istini za volju, istina nema šansu u Hrvatskoj. Pokušat ćemo otkriti neke istine.

Prije svega, u Hrvatskoj nismo nikad imali, a niti imamo danas, nepristrano – pravosuđe. Sudstvo u Hrvatskoj uvijek je bilo u službi režima, jer su nosioci vlasti postavljali suce na svim razinama u državi. Većina sudaca iz propalog zločinačkog jugo-komunističkom režima ostali su na istim dužnostima u novoj državi!?

”Pravo stanje u hrvatskom pravosuđu dijagnosticirala je prije nekoliko godina SOA ukazavši da 20 sudaca, a to nisu suci na nižoj razini, predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost.

Dovoljno je spomenuti da je od nedavno 35 sudaca Vrhovnog suda čak 29 bilo iz komunističkog perioda, da je dva mandata predsjednik toga suda bio posljedni sekretar partijske organizacije Općinskog suda u Zagrebu Branko Hrvatin.

( Napomena: Takvo sudstvo osudilo je vitezove Domovinskog rata: Norca, Glavaša, Brodarca, Merčepa, Hrastova i djelatnike iz ”Lore”, ali nisu podigli nijednu optužnicu protiv generala zločinačke JNA koji su odgovorni za masakr na Ovčari. Zlokobni državni tužitelj Mladen Bajić dozvolio je da mimo verifikacije Hrvatskog sabora srbijansko pravosuđe progoni hrvatske branitelje!?)

Na to se nadovezuje izjava bivšeg Mostovog ministra unutrašnjih poslova Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud na čelu s bivšim suradnikom Udbe kodnog imena ‘gavun’ Miroslav Šeparović trebao podnijeti ostavku. Umjesto toga ostavku su morali podnijeti tri mostova ministra protuzakonito Plenkovićevom odlukom, a ne u Saboru koji ih je izabrao.” (1)

DUBOKA DRŽAVA

Istina je također da je i većina vlastodržaca, od uspostave samostalne, slobodne i demokratske RH, bili vodeći ljudi u jugo-komunističkom režimu, za razliku što su prije bili postavljeni, dočim u demokratskom sustavu su birani (!), makar i s neznatnim brojem glasova! (Primjera radi, na izborima 2020. god. Pupovac je dobio 10.733 glasova, Milošević 7.715 glasova, a Jeckov 8.376 glasova. Dakle, srpski ”trio” s dobivenih 26.824 glasova suvladari su u RH!? To je nenadmašivo!

Kad stara jugogarda omatori ili ”slučajno” umru, na vlast dolaze njihova djeca i nastavljaju tamo gdje su očevi stali. Sve je isto, samo malo drugačije, jer su mlađi jugo-komunisti i četnici školovaniji pa su više prefriganiji, lažljiviji i grablježiviji od njihovih roditelja.

S neprijateljima na vlasti i pri vlasti u RH, moglo bismo se lako obračunati: javno ili putem tužba, kad ne bi imali pod kontrolom medije u državi. Naime u Hrvatskoj imamo tri (3) određene vrste (sorte) medija:

    1    a) režimska koja je dominirajuća;

    2    b) neprijateljska, koja je najaktivnija;

    3    c) domoljubna, koja je svedena na nekolicinu tv programa, par tjednika i veći broj portala.

Dakle, većina građana u RH koji čitaju režimski i neprijateljski tisak ili gledaju režimske i srpske TV programe, slušaju radio postaje misle da je sve što su pročitali, vidjeli i čuli – istina!! Ne volim citirati veleizdajnike, makar bili i Nobelovci, ali najbolju definiciju o maloumnom hrvatskom narodu dao je Ivo Andrić: ”Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita – istina”.

Samo se na osnovu Andrićeve postavke može objasniti uzastopno biranje istih ljudi za čelnike u političkim strankama, kao i zastupnike u Hrvatskom (državnom) saboru; te iz istih sredina dobivamo državne predsjednike (Mesića, Josipovića i Milanovića) na Pantovčaku, predsjednike vlade na Markovu Trgu (Račana, Sanadera, Kosoricu, Milanovića, Plenkovića) i veleposlanike u svijetu. Associat similes natura/ Priroda udružuje jednake.

Zločinački režimski i neprijateljski mediji u Republici Hrvatskoj

Neprijateljski mediji u RH uzdržavaju se iz državnog proračuna, odnosno od poreznika i umirovljenika, od kojih većina jedva može sastaviti kraj sa krajem od plaće do plaće. Iz državnog proračuna za nacionalne manjine ove godine osigurano je 50.2 milijuna kuna. Od 20 nacionalnih manjinskih zajednica za svoje programe najviše su dobili Srbi – 13,6 milijuna kuna. (Srpsko narodno vijeće dobilo je 5,1 milijun a kuna, ”Novosti” 4 milijuna kuna itd.). Taj neprijateljski medij pete kolone u RH, sustavno provocira hrvatski narod s blaćenjem nacionalnih i vjerskih vrijednosti. Vlada šuti, jer u Saboru od klimanja glavom klevetnika, ovisi njihov opstanak u vladi i u Saboru.

Veleizdajničko Hrvatsko(?) novinarsko društvo proglasilo je Borisa Dežulovića novinarom godine 2022. Nagradu je dobio uglavnom zbog pljuvanja po svemu što je hrvatsko, a posebice zbog verbalnog prostatluka: ”J–o vas Vukovar”. Država nije poduzela ništa protiv ovakvog bezobrazluka i uvrede hrvatskih žrtava koju su dali svoje živote u borbi protiv domaćih četnika, JNA i srpskih horda, koje je blagoslovio patrijarh SPC kad su krenuli s tenkovima i migovima na Vukovar.

Međutim, predsjednik RH ne šuti, posebice kad je riječ o predsjedniku Vlade i nekim ministrima. Milanović i Plenković vode ”bratoubilačkii rat” i najpogrdnije govore jedan o drugome. Najteže su osude pale na tvrđavi Klis povodom obilježavanja 31. godišnjce osnutka 4. gardijske brigade.

Na pitanje kakvu poruku šalje građanima svojim ponašanjem, Milanović je odgovorio da on nije poručnik, nego predsjednik:

”Šaljem poruku da Vlada vodi izdajničku politiku, a Plenković je udbašenković. Ostajemo bez ljudi, naši kvalitetni klinci odlaze u inozemstvo i ne možemo ih zadržati. (…) Koja im je perspektiva? Pedala”.

Na pitanje o Miloradu Pupovcu: ”On je beznačajan, profiter koji krade iz hrvatskog proračuna i koji tako odgaja svoje mlade suradnike koji onda nas drpaju umjesto njega.”, rekao je Milanović

S druge strane, Plenković je također optužio Milanović da ”zloupotrebljava Hrvate u BiH za svoje proruske stavove”, te da će ”povući hrvatske vojnike iz Ukrajine.” (…) ”Ja sam mislio da je to neki brifing i da je neki ruski dužnosnik. U Ukrajini naših vojnika nema pa ne znam na koje vojnike misli”, rekao je Plenković.

Nisu ovo riječi u privatnim razgovorima predsjednika Države i predsjednika Vlade RH, već na službenim skupovima i susretima s novinarima gdje sramote hrvatski narod u domovini i dijaspori, sramote i Republiku Hrvatsku u međunarodnim zajednicama u svijetu.

”Upoznao sam sve dosadašnje vladare od 1990. i s nekima od njih družo se više ili manje. Nitko od njih nije bio ovako neiskren, Nitko nije lagao kao što svakog dana laže Plenković. Ovdje je sada nebitno je li on sin ‘rezervnog majora KOS-a’ ili ‘vojne lekarke’, kako ga je razotkrio pred cjelokupnom javnošću Milanović, činjenica je da je najveći lažac u hrvatskoj politici od 1990. To je najgore. To je gore i od toga što je favorizira četnike i umjesto Borisa postavlja Anju.” (3)