Stoljećima je Hrvatski narod težio stvaranju svoje slobodne i neovisne Hrvatske Države. Neposredno nakon stvaranja jugoslavenske države 1918., svako izražavanje neslaganja u Hrvata nailazilo je na represiju. Počelo je pritvaranjem političkih disidenata iz Hrvatske stranke prava. Istaknutim članovima oduzete su sveučilišne diplome i doktorske titule. Onemogućeno im je obavljanje zanimanja, a mnogi su bili prisiljeni emigrirati. Suđeno je hrvatskim seljacima koji su se opirali oduzimanju stoke. Režim je na svaki spomen Hrvatske Državne samostalnosti odgovarao progonima, uhićenjima, suđenjima, zatvaranjima, pa čak i smrću. Hrvati su shvatili da je bilo kakva uspostava jugoslavije negacija Hrvatske neovisnosti, da nezavisna i samostalna Hrvatska Država ne može biti unutar nikakve Jugoslavije.

Kroz svjedočenje iz prve ruke, ovaj film ispituje fenomen političkog zatočeništva u jugoslaviji. Režim je koristio zatvore i koncentracijske logore za pojedince, muškarce i žene, mlade i stare, koje su smatrali politički nepoželjnim osobama. Tako su ove kaznene ustanove postale simboli nacionalnog otpora. Cijela povijest prve jugoslavenske države SHS-a, a potom i komunističke jugoslavije, povijest je patnje, mučenja i progonstva. Po uzoru na Staljinovo načelo da na svakih deset ljudi treba biti jedan špijun, u Jugoslaviji su Kardelj i Ranković uveli pojam da je za svakog muškarca i ženu potrebno deset špijuna. Nakon što su bili zatvoreni, ljudi koje su špijuni identificirali iskusili su uvjete opasne po život: zatvaranje u samicu, besmislen težak rad, premlaćivanja, izgladnjivanje, ponižavanje i ljudsku degradaciju.