Uredništvo

PORTRETI HRVATSKIH HEROJA

Vasiliju Tucker život nije mazio, od najranije dobi u kojoj je ostala bez oba roditelja, a kasnije i sama postala samohrani roditelj, sve do sudjelovanja u obrani Vukovara u koju se uključila čim je u jesen 1991. shvatila da su najveći ulozi postali životi Vukovaraca.

„Nisam se bojala. Nekako sam od najranije dobi postala otporna na grubosti koje život svakom donese, a meni ih je donio i previše. Dok su se druga djeca igrala s igračkama, meni su u djetinjstvu igračke bile žabe, gušteri i perad kod bake u okolici Đakova, kod koje sam provela rano djetinjstvo i ne sluteći da mi život sprema još puno gore stvari“, priča hrvatska braniteljica, prijateljima poznata po nadimku Vaska.

Život u Borovu naselju

Agresija na Vukovar 1991. zatekla ju je u vukovarskom Borovu naselju, gdje se doselila pred polazak u srednju školu i ostala živjeti, u međuvremenu se i udala, ali i rastala te postala samohrani roditelj dvoje djece. Zaposlena je bila, poput brojnih Vukovaraca, u nekadašnjem kombinatu Borovo, dok je u Sarajevu paralelno pohađala medicinsku školu.

Da se nešto oko Vukovara „kuha“ osjetilo se odmah nakon masakra dvanaestorice vinkovačkih policajaca u nedalekom Borovu Selu, 2. svibnja 1991. godine, kaže Vasilija. „Ljudi su naprosto prestali dolaziti na svoja radna mjesta. Svaki dan vidite da nekoga nema i tako je to išlo dok nisam ostala sama samcata na katu uprave gdje sam radila. A ja sam i dalje uporno jedina dolazila na posao dok nisam vidjela da to više nema smisla.”

Ulazak u obranu grada

Uskoro su počela i granatiranja pa sam djecu odlučila zadnjim autobusom poslati iz Vukovara kod bake u Đakovu. Znajući da su mi djeca na sigurnom, istoga dana otišla sam se prijaviti u Zbor narodne garde na punkt u vukovarsku gimnaziju. Tamo me je primio Ivica Arbanas, koji me nakon nekog vremena poslao na položaj na Sajmište, prisjeća se Vasilija prvih dana sudjelovanja u obrani toga dijela Vukovara.

Teška borba na Sajmištu

Sajmište je bilo iznimno teško braniti zbog neprestanih pješačkih i topničkih napada. “To su bili neprestani napadi i pokušaji da se slomi naša obrana. Radila sam sve što je bilo potrebno, od pružanja pomoći ranjenima do ispomoći suborcima u obrani. Sve dok nije došao taj 10. listopada, kada je napad bio iznimno žestok.”

Zasjeda i ranjavanje

Pomagala sam Ivanu Anđeliću-Doktoru koji je bio na minobacaču, a ja mu dodavala punjenja, kada je do nas došao Ivica Arbanas i kaže mi kako trebam ići u izvlačenje Zdenka Štefančića, koji se satima nalazio ranjen u okruženju. Kako sam iz Borova naselja i nisam poznavala te rubne dijelove Vukovara, dodijelili su mi vodiča, ali smo upali u zasjedu.

Otvorio se pakao

“Skrenuli smo u slijepu ulicu, a onda se otvorio pakao. Potrčala sam prema dvorišnim vratima jedne od kuća, lupila ih nogom i u trenutku kada su se vrata otvorila u dvorištu me dočekao ukopani oklopnjak. Otvorio je vatru. Sjećam se samo prvog pogotka, još sam ih dobila pet, a preostalih pet od snajpera. Oteturala sam do živice i pala iza nje. Oko mene su padale granate i letjeli meci. Rukom sam pokušala dohvatiti ručnu bombu. Rekla sam, ako moram umrijeti, čekat ću da dođu do mene pa da sa sobom povučem što više njih“, priča Vasilija.

Izvlačenje i bolnica

S 11 metaka u tijelu, oblivena krvlju ležala je nekoliko sati dok se nije stvorila prilika da dođu suborci i pokušaju je izvući. „Iako sam im govorila da me ostave, nisu htjeli. Vukli su me, pa ostavljali, pa opet vukli i nekako višesatnog izvlačenja uspjeli donijeti do nekadašnje Tekstile škole, odakle me vozilo hitne pomoći prevezlo u vukovarsku bolnicu.”

Spas u zadnji trenutak

“Operirali su me i previli mi rane. Čim sam se malo oporavila htjela sam se vratiti na ratište i molila sam liječnika da me pusti, ali pokojni dr. Matoš nije htio niti čuti rekavši mi kako su potrebne još četiri operacije pa moram napustiti Vukovar. Zahvaljujući njemu, ja sam danas živa jer da sam ostala u bolnici završila bih, sigurna sam, na Ovčari zajedno s ostalim ranjenicima“, tvrdi Vasilija.

Konvoj Liječnika bez granica

Iz Vukovara je izašla 19. listopada s prvim i zadnjim konvojem „Liječnika bez granica“, koji je prevozio više od 100 ranjenika iz vukovarske bolnice. „Taj dan dogovoreno je primirje, no Srbi ga nisu poštovali. Na putu prema Bogdanovcima zaustavila nas je JNA. Kroz malo odignutu ceradu vidjela sam pored vojnika JNA i četnike. Mislim da nije bilo JNA da bi nas ovi sve pobili“, kaže dodajući kako su u Đakovo stigli nakon više od 12 sati vožnje, negdje iza ponoći.

Život nakon izlaska iz Vukovara

Kasnije su je poslali u zagrebačku bolnicu Sveti Duh, a u Zagreb su joj doveli i djecu koju je tad prvi put vidjela od rastanka u Vukovaru. „Ja sam u stvari trebala ostati u Đakovu u bolnici, ali kada su moji dečki, suborci sa Sajmišta, vidjeli da mene nema u konvoju koji ih je iz đakovačke bolnice prevozio u Zagreb, zaustavili su cijeli konvoj i prisilili ga da se vrati u Đakovo kako bi i mene pokupio“, kaže kroz smijeh.

Ljubav prema Domovini

Rekla sam: Ovo je moja zemlja.

Onome tko to nije proživio teško je razumjeti jačinu i snagu u ratu sklopljenih prijateljstava i međusobnog povjerenja. „I dan danas bih im povjerila vlastiti život“, kaže Vasilija, ponosna što je imala prilike upoznati i boriti se rame uz rame s takvim velikanima.

Povratak i novi život

„Mogla sam izbjeći sudbinu koju sam proživjela. Zvali su me prijatelji da dođem i sklonim se kod njih u Njemačku. Mogla sam se s djecom skloniti u Đakovo kod bake, ali nisam željela. Rekla sam: ovo je moja zemlja, moja domovina i ne želim je napustiti, a još manje prepustiti nekom drugom. Želim ju braniti. I tako sam uzela pušku“, priča s ponosom u glasu.

A u Vukovar, nakon Domovinskog rata, prvi je put došla 1995. godine, godinu dana nakon što je upoznala sadašnjeg supruga Roberta, engleskog državljanina koji je u Hrvatsku dopremao humanitarnu pomoć. Njemu se Hrvatska toliko svidjela da je predložio Vasiliji da ostanu u njoj živjeti.

Vukovarski branitelj Josip Batarelo pokopan je u petak na zagrebačkom Miroševcu. Identificiran je sa svojim suborcima Zorislavom Gašparom, Dragutinom Šticom i francuskim dragovoljcem Jean-Michelom Nicolierom. 

Od Batarela su se jučer oprostili, uz vojne počasti, obitelj, prijatelji i branitelji. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u rujnu 2025 godine iz masovne grobnice na Ovčari, a identificiran je potkraj listopada zajedno sa braniteljima Zorislavom Gašparom, Dragutinom Šticom i Jean-Michelom Nicolierom.

Tko je bio Batarelo?

Josip Batarelo, zvani Čoba, bio je pripadnik 204. brigade HV-a, dragovoljac Domovinskog rata i časnički namjesnik. Nasilno je odveden iz vukovarske bolnice 20. studenog 1991. godine i ubijen na Ovčari u dobi od 44 godine. Bio je oženjen i otac dvoje djece.

Bio je i istaknuti član Hrvatskog veslačkog kluba „Vukovar“ te jedan od 32 člana Kluba koji su poginuli ili nestali u Domovinskom ratu. “Josip je započeo svoju veslačku karijeru u Veslačkom klubu Vukovar. Kroz niz godina bavljenja veslanjem odlazi na odsluženje vojnog roka u Jugoslavensku ratnu mornaricu u Splitu. Tamo biva izabran u sportsku četu i nastupa za Veslački klub Mornar, koji je bio u sastavu Ratne mornarice bivše države. Ostvaruje zapažene rezultate, kao što su osvajanje zlatne medalje na Prvenstvu Jugoslavije u četvercu s kormilarom i osmercu.

Po odsluženju vojnog roka i povratku u Vukovar vraća se u matični klub i postaje trener. U svojoj karijeri trenirao je veslačke posade svih uzrasta – od škole veslanja i mlađih juniora do seniora. Vodio je juniorska izdanja klupskih posada koje su odlazile na svjetska prvenstva te bio trener seniorskim posadama koje su, u kombinacijama s veslačima iz drugih klubova iz Jugoslavije, nastupale za seniorsku izbornu vrstu ondašnje države.

Jednom riječju, bio je izvrstan trener, znalac u svojoj struci i pedagog. Bio je zaposlen u „Nami”, robnoj kući u Vukovaru. Godine 1991., kada su se nad Republikom Hrvatskom nadvili tamni oblaci, staje na branik svoje domovine, koju brani – možemo reći – do posljednjeg daha”, napisali su iz kluba kad je Batarelo napokon identificiran.

Ubila ga kolegica

Prema svjedočenjima, Batarela je 20. studenoga 1991. na Ovčari prepoznala i ubila Nada Kalaba, kolegica s posla u vukovarskoj Nami koja je tvrdila da joj je Batarelo dao otkaz jer je Srpkinja.

Kalaba je osuđena na devet godina zatvora. Kalaba je inače bila supruga Stanka Vujanovića, krvnika s Ovčare. Bio je zamjenik zapovjednika TO Miroljuba Vujovića. Vujanović je naredio poznati “špalir” kroz koji su Hrvati morali proći na putu od autobusa do hangara. Zarobljenike se udaralo čim se stiglo: drvenim palicama, kundacima pušaka, rukama, nogama, palicama… Vujanović je bio vođa kolone u kojoj pjevaju “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. Na sudu u Beogradu osuđen na 20 godina zatvora.

Prema svjedočanstvu Dragutina Berghofera, poznatog kao Beli – jednog od rijetkih koji su preživjeli Ovčaru – Nada Kalaba je osobno izvela iz hangara svog bivšeg kolegu s posla Josipa Batarela i hladnokrvno ga smaknula.