Page 326

NA USTOLIČENJU ZORANA MILANOVIĆA BILA JE PARTIZANKA VJERA ANDRIJIĆ (101) KOJA JE UBIJALA FRANJEVCE NA ŠIROKOM BRIJEGU

Među malobrojnim uzvanicima na ustoličenju Zorana Milanovića kao predsjednika Države Hrvatske, istaknula se i Vjera Andrijić, 101-godišnja partizanka. Andrijić je bila pripadnica Prve dalmatinske proleterske udarne brigade i sudjelovala je u ključnim bitkama Drugoga svjetskog rata, uključujući bitke na Neretvi i Sutjesci. Međutim, njezina uloga u partizanskom osvajanju Širokog Brijega i njezine izjave potaknule su žestoke polemike u javnosti. Do toga je posebice došlo zbog njezinih izjava o sudjelovanju u zločinima nad franjevcima u Širokom Brijegu. Dok su razvikani mediji slavili njezinu nazočnost, javnost je ostala zgrožena činjenicom da je počasno mjesto na ceremoniji dobila osoba koja je otvoreno govorila o zločinima iz 1945.

U razgovoru za VIDA TV, koji je objavljen u studenom 2024. u sklopu serijala »Posljednji partizani«, Andrijić je bez zadrške govorila o događajima iz veljače 1945. Prema njezinim riječima, partizani su došli u Široki Brijeg i odmah napali crkvu, smatrajući je glavnim uporištem otpora. »Dokle god crkva nije pala, dokle god popi nisu prestali iz crkve pucati, Široki Brijeg nije pao«, ispričala je Andrijić. Ona je dalje opisala kako su partizani provalili u crkvu i »zarobili« fratre koji su se ondje nalazili.

Njezine izjave izazvale su burne reakcije, budući da povijesni zapisi govore o mučeničkoj smrti 22 franjevca koji su tih dana veljače 1945. ubijeni na području Širokog Brijega. Ukupno je 66 hercegovačkih franjevaca pogubljeno diljem bivše Jugoslavije, od Ljubuškog do Macelja, bez suđenja i isključivo zbog svoje vjerske pripadnosti.

Napad partizana na Široki Brijeg uključivao je intenzivno topničko i zrakoplovno bombardiranje koje je nanijelo veliku štetu crkvi, samostanu, gimnaziji i konviktu. Nakon što su skršili otpor branitelja partizani su opljačkali samostan i učenike koji su ondje potražili sklonište, a potom su fratre, njih 12, pogubili metkom u zatiljak i zapalili njihova tijela u ratnom skloništu. Ova smaknuća, izvedena satima nakon što su partizani preuzeli nadzor nad samostanom, ukazuju na sustavnu i planiranu eliminaciju franjevaca a ne na spontani čin odmazde.

Izjave Vjere Andrijić izazvale su ogorčenje u dijelu hrvatske javnosti, poglavito među katoličkim krugovima i u Hrvatskoj i u Hercegovini. Mnogi smatraju da njezina nazočnost na ustoličenju predsjednika Milanovića predstavlja ignoriranje povijesne odgovornosti za zločine nad hrvatskim katoličkim klerom i civilima. Istodobno kritičari upozoravaju na činjenicu da je razgovor emitiran na Vida TV, mediju koji financira Srpsko narodno vijeće, što otvara dodatna politička i ideološka pitanja.

Pozivanje Vjere Andrijić na ustoličenje Zorana Milanovića predstavlja ćudoredni i politički skandal koji baca sjenu na njegov predsjednički mandat.

Umjesto da se suoči s povijesnom istinom, državni vrh je odabrao slavljenje osobe povezane s jednim od najmračnijih zločina nad katoličkim klerom u Hercegovini. Ova sramotna odluka pokazuje koliko su povijesne rane još uvijek svježe i koliko je važno objektivno istraživati i suočiti se s prošlošću.

Fra Miljenko Stojić, koji vodi Vicepostulaturu za 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću prokomentirao je izjavu Vjere Andrijić, 101-godišnje partizanke koja je bila medijska zvijezda Milanovićeve inauguracije. Ova nekadašnja pripadnica prve čete prvog bataljuna Prve dalmatinske proleterske udarne brigade u intervjuu za Vida TV čiji je vlasnik Srpsko narodno vijeće, hvali se da je sudjelovala u partizanskom osvajanju Širokog brijega kada je mučki ubijeno 12 fratara.

Vicepostulator Vicepostulature ”Fra Leo Petrović i 65 subraće”, fra Miljenko Stojić smatra da Vjera Andrijić o pokolju fratara zna i više od onog čime se ‘pohvalila’ u videu.

Odbacuje njene tvrdnje, a iste su i ranije služile za pokušaj opravdavanja ovog zločina, da su fratri pucali na partizane s crkvenog zvonika.

”Ono što je rekla jednostavno ne može odgovarati istini. A zašto ne može odgovarati istini? Posjedujemo dokumente iz njihovih izvora. Jugokomunističkih ili partizanskih, kako god hoćemo.

U Beogradu postoji dnevnik osmog dalmatinskog korpusa koji je kao i svaka imalo ustrojena vojska iz minute u minutu, možemo tako reći, pratio je što se događa na bojišnici. Ja sam taj dnevnik čitao. Nigdje, baš nigdje nema nikakva spomena o bilo kakvom otporu Franjevaca ovdje samostanu na širokom brijegu. Ništa, ništa”, kaže nam Fra Miljenko. Dodaje da se pucalo prilikom zauzimanja Širokog Brijega jer jer je njemačka vojska imala bunkere oko grada.

Na pitanje smatra li da je pozivanje Vjere Andrijić na inauguraciju zapravo davanje legitimiteta osobi koja sama priznaje da je sudjelovala u tom zločinu i o njemu i nakon 80 godina s ponosom priča, fra Miljenko odgovara: Jasno, to ponavljamo stalno.

Podsjeća na odluku Hrvatskog sabora iz 20026. o osudi komunističkih zločina, europske deklaracije oko totalitarnih režima, a u BiH Rezoluciju Doma naroda o zločinima komunističkog režima.

”Iz ovoga je sve jasno što bi trebalo činiti. Znači, dotična osoba onim svojim izjavama je došla do toga da bi je trebalo pozvati i ispitati koliko je se sudjelovala u tome zločinu, što ona uopće zna o tome zločinu”, smatra fra Miljenko Stojić. Napominje da 101-godišnja partizanka u videu govori o uhićenim fratrima, no ne i o onome kako su završili.

”Mi imamo ovdje mnoštvo svjedočenja, i fratara i civila koji su tu bili. Oni su svjedočili kada su partizani ušli u samostan, što se događalo i kada je počelo ubijanje ovih 12 franjevaca koje su oni zatekli ovdje u samostanu”, kaže nam.

Stojić kaže da su u kompleksu franjevačkog samostana i gimnazije, tj u podrume bili sklonjeni i civili i đaci gimnazije. U samom tzv. ratnom skloništu samostana bilo je 12 fratara. Postojala je i mlinica s hidrocentralom na rijeci. Tamo je bilo još devet fratara.

”Partizani su ovih 12 iz samostana uhitili 7. veljače 1945. u 8:45. Držali su ih zatvorene i ispitivali do 16 sati, kada jednog po jednog izvode među skupinu vojnika koji ih udaraju i tuku. Imaju, kaže fra Miljenko Stojić, i izjave tih vojnika. Potom fratre odvode u tzv. ratno sklonište odmah do samostana i ubijaju ih metkom u potiljak. Ubijeni su bačeni u sklonište, poliveni benzinom i zapaljeni.

Naknadno su uhvatili i devet fratara s mlinice na rijeci čudeći se otkud oni kad su već poubijali fratre. No, ni ti oni nisu bolje prošli. Uhiti li su ih, potpali na kamione i odveli prema Dalmaciji, a njihove kosti leže u nekoj od brojnih neistraženih jama.

Nakon što su ih zapalili u tom ratnom skloništu, došle su žene vidjeti što se događa i moliti Boga. Vojska ih je potrpala u kamione i vratila u Široki, a oko ratnog skloništa u kojem su ležali zapaljeni zemni ostaci fratara, postavili stražu.

Potom su oba ulaza u sklonište zatrpali i nitko nije smio dolaziti. ”Ja sam i kao dijete znao tu dolaziti, no uvijek su nas ganjali da se ne približavamo tom ratnom skloništu”, prisjeća se.

Tog 7. veljače 1945. teror nije prestao nakon ubojstva fratara. Partizanska operacija na Širokom Brijegu i okolici trajala je dva, tri dana i rezultirala je s 330 stratišta i masovnih grobnica.

Zemni ostaci fratara ubijenih u samostanu na Širokom Brijegu, nisu smjeli biti dirani i to sve do 1971. Tek 1971., kada je politička klima zbog Hrvatskog proljeća malo promijenila, posmrtni ostaci fratara su izvađeni i pokopani u samostanskoj crkvi uz nazočnost više od deset tisuća vjernika.

Uz 12 ubijenih fratara iz samostana, pokopano je te 1971. i šest fratara nađenih u Mostarskom Gradcu, a potom i još šestorica čija su tijela tijekom 2000.-tih godina nađena u jamama kod Vrgorca, Ljubuškog i Zagvozda.