Page 288

Snježana Vučković

SRBI SU VUKOVARSKOJ DJECI UBILI MAJKU,

PA IH ODVELI NA ISPITIVANJE

Tragedija koja je padom grada Vukovara pogodila dvoje djece Dejana i Suzanu Hovanček, nije samo jedna od potresnih Vukovarskih ispovijesti u nizu. Sestra i brat u dobi od 9 i 16 godina, tada su proživjeli ono što niti jedno dijete ne bi smjelo.

Dejan kaže kako su bili sasvim prosječna, normalna obitelj u kojoj je otac radio kao medicinski djelatnik na patologiji bolnice, dok je majka bila domaćica. Sestra i on su bili školska djeca, a cijeli taj period predraća pamti kao lijep i bezbrižan:

“Nije bilo podjele na naciju i vjeru, živjeli smo u jednom skladnom suživotu sa svim susjedima. Ja u to doba čak nisam znao tko je bio tko po vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti i sjećam se da sam za prve ‘razlike’doznao tek kada smo se uzajamno posjećivali za Božić ili Uskrs, a ja bih pitao roditelje zbog čega ne slavimo na isti datum. I to je bilo sve, i tako je bilo sve do 1991. godine”, kazao nam je Dejan.

Majka im je umrla pred očima

Tada su riječi “ustaša i četnik” postale svakodnevne, ubrzo nakon toga započeli su i prvi oružani okršaji, počele su fijukati granate i bombe, a pale su i prve žrtve. Jedini spas za ovu, kao i ostale vukovarske obitelji bio je silazak u podrum kuće koji je, pokazat će se naknadno, kao sklonište služio puna tri mjeseca.

“U našem podrumu osim mene, sestre i majke bila je i naša sestrična sa mužem i djecom, te jedna srpska obitelj. Svih 87 dana dijelili smo istu sudbinu, no 16. studenog, dva dana prije pada grada, pred podrum su došla dva Srbina. Jedan se spustio dolje i rekao mojoj majci da izađe. Bili smo preplašeni, ali majka je i prije znala izlaziti, pa smo uznemireni pričekali da se vrati k nama. Ubrzo se spustila i pogledala u mene i sestru, a zatim bez riječi pala. Tek kada joj je potekla krv iz usta i kada se stvorila lokva, shvatili smo da je ubijena i tada je počelo vrištanje i plač…”

Dejan/Foto: Privatna arhiva

Dejanov i Suzanin otac koji je za vrijeme ovog događaja radio u bolnici, po povratku k svojoj kući zatekao je stravičnu sliku – ubijenu suprugu i dvoje uplakane, prestravljene djece: “Plakao je, no nije bilo vremena za tugovanje. Tada nije imao drugog izbora, pa je majka pokopana u dvorištu. Dva dana nakon toga, Vukovar je pao, a mi smo se s ocem zaputili kroz potpuno razrušeni grad i onda novi šok: mene i moju sestru razdvojili su od oca.”

Srbi ih ispitivali u Šidu

Suzana i Dejan po prvi puta u životu ostali su potpuno sami, a onda su potrpani u autobus i odvezeni u Šid. Tamo su se zahvaljujući jednom čovjeku ponovno susreli sa ocem, a onda ponovno razdvajanje. Svi su odvedeni u zasebne sobe na ispitivanje…

“Dva bradata čovjeka pitali su me koliko je Srba ubio moj otac, kakvo je oružje imao i slično. Prijetili su mi da će me zalijevati hladnom vodom dok ne priznam da je to radio, ali ja sam uporno govorio da moj otac radi u bolnici i kako čak ni uniformu nije imao. Onaj dobar čovjek je povremeno ulazio i donosio mi hranu, te opominjao ispitivače kako mi se ‘ništa ne smije dogoditi’. Drugoga jutra nas troje smo sjeli u zajednički autobus i nakon iscrpljujućeg putovanja – konačno stigli u Hrvatsku.

Njegova ubijena majka Marija ni mrtva nije imala mira. Srbi koji su naselili njihovu relativno sačuvanu kuću, nisu mogli živjeti sa činjenicom da im je u dvorištu grob, pa su njezino tijelo bacili u zajedničku grobnicu na Novom groblju. Njezino tijelo ekshumirano je 1997. godine.

Dejan s roditeljima/Foto: Privatna arhiva