BLEIBURG 2024

Euharistijsko slavlje za sve žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva s kraja Drugoga svjetskog rata, u petak 17. svibnja 2024. godine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bleiburgu, predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Jozo Grbeš.

Liturgijsko slavlje je u ime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine organiziralo Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i Hrvatska katolička misija u Klagenfurtu.

Misu je suslavilo više svećenika, među kojima nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić, delegat Hrvatske inozemne pastve za Austriju i voditelj Hrvatske katoličke misije Linz fra Vjekoslav Lazić, voditelj Hrvatske katoličke misije Klagenfurt fra Pavo Dominković i domaći župnik mons. Ivan Olip. Sve prisutne pozdravio je mons. Olip te im zaželio dobrodošlicu.

Epohalnu propovijed Fra Joze Grbeša koja će ući u anale Hrvatske povijesti prenosimo u cijelosti:

Fra Jozo Grbeš

Ljubav prema zabranjenima i zaboravljenima

Tužno je biti ovdje! I zbog tragedija povijesti i zbog tragedija sadašnjosti. Ovo sjećanje je zapravo Requiem za zaboravljene. Bleiburg govori mnogim savjestima! Opasno je ovdje doći. Uvijek je bilo, jer dolaskom na Bleiburg moramo istinu tražiti, istinu spoznati, istinom svoj život ravnati! Mi smo ovdje iz ljubavi prema zabranjenima i zaboravljenima jer jedino ljubav liječi, oprašta, razumije i stvara novi svijet! Mi smo kršćani, a to znači da nam Krist daruje snagu govoriti istinu u ljubavi i živjeti život trajnog oprosta.

Mjesec svibanj

Mjesec svibanj je vrijeme sjećanja na velike događaje hrvatske povijesti. To sjećanje dok je bilo zabranjeno u domovini i dok se šaptalo o njemu u noćnim satima intimnih obiteljskih krugova, u dijapori je sredina svibnja uvijek bila sjećanje na masakr na bleiburškom polju, na križne putove, na kampove po Austriji, Italiji... na dijasporu razdvojenih obitelji, na priče sudbina ljudi koje su sve imale isti uzrok.

Predugo smo živjeli u svijetu šapata. Riječi su oprezno izgovarane, a istina skrivana zbog straha. I tugovanje je bilo zabranjeno. Zabraniti sjećanje na početnom mjestu svih sjećanja jest tragedija! Zabrana sjećanja koje čak podupire austrijska Crkva, a i ne samo ona! O tragedije i u 21. stoljeću koje je puno hvale o ljudskim pravima! Da, ovdje su nevini ljudi ubijeni! Djeca komunista danas nastavljaju djelo svojih očeva, zamotana u antifašizme, borbe za nekakva ljudska prava...Nema ljudskih prava bez istine!

Kao što ni istine nema bez ljubavi. U njoj je prava snaga! Ta kao što Krist kaza: “Ne bojte ih se, dakle! Jer nema ništa sakriveno što se ne bi otkrilo, ništa tajno što se ne bi doznalo. Što vam kazujem u tami, to navješćujte na svjetlosti; što vam se šapće na uho, to propovijedajte na krovovima! Ne bojte se onih koji,

doduše, mogu ubiti tijelo, ali duše ne mogu ubiti!” (Mt 10, 26-28)

Suočiti prošlost  / Put k Istini

Veliki dio novije hrvatske povijesti jest povijest nepomirenih pamćenja. Pomirenje traži ispravno pamćenje. Selektivna sjećanja su uvijek dio manipulacije ljudskim sudbinama, patnjama, povijestima, odnosno životom samim. Nažalost mali broj ljudi se želi suočiti s grijesima očeva, majki, djedova, baka. Pa se stoga događa “transgeneracijski prijenos” laži? A taj prijenos laži je dio manipulacije pamćenjem. Kada se dovode u pitanje nekadašnje službene komunističke verzije događaja i tragedija, onda se ljude naziva reviozionistima. 

Međutim povijest se mijenja, ona se treba mijenjati jer ovisi o sjećanju i svjedoku, a ne samo o službenim verzijama diktatorskih režima. Povijest ljudskog hoda je i povijest suočavanja s patnjom, zlom i nepravdom. Službena verzija povijesti nosi i službene zaborave. Zaboraviti da su neki ljudi žrtve, da su nevini uopće postojali jest početak ciklusa nepravde. Zabranjena povijest je dio prešućene istine. A što više boli “prešućena istina ili izgovorena laž?”

Odgovornost za prošlost je i moralna obaveza pamćenja. “Slušati svjedoka znači postati svjedok.” – kaže veliki židovski svjedok stradanja, Elie Wiesel. I sam sam susreo preživjele patnike, svjedoke Bleiburga. Svjedoci ne lažu. Sve ostalo je ne bitno! Ako ne vjerujemo svjedocima, kome ćemo? Što ćemo onda govoriti, pisati, kako tumačiti? Zabranjuju bleiburško sjećanje jer je ono “simbol i podsjećanje na nečistu savjest svih koji su ga omogućili!” (L. Bencik)

I kada se ne suočimo sa zlom prošlosti onda ponavljamo sukobe. Devedesete su nam se dogodile jer bijaše zabranjeno BITI i govoriti ISTINU. Na istoku Europe je i danas opet sukob jer nikada se novo vrijeme nije suočilo sa žrtvama staroga. Stoga su mogući novi Staljini i nova zla. Krug zla ima isti put od ubijanja do laži!

Kontrola sjećanja, manipulacija i Istina

Povijest je prepuna primjera moćnika i režima koji kontroliraju pamćenje. Danas to zovu PR business. Kontrolom pamćenja oni uništavaju istinu i time istini ne daju pravo na život. A pravo na život u naše vrijeme sve je problematičnije i sve se više niječe. Svi su totalitarni režimi imali monopol, kontrolu i manipulaciju pamćenjem. Stoga su svjedoci i patnici do 90tih bili natjerani šutjeti. To je bio dio službenog zaborava. U postkomunističkim zemljama vidljivo je potiskivanje pamćenja žrtava komunizma. I to uza sve osude i rezolucije službene Europe. Na jednoj strani imamo premalo sjećanja, a na drugoj previše zaborava (P. Ricoeur).

Postajemo ono što pamtimo. Da, postajemo ono što pamtimo! Ako pamtimo istinu postajemo ljudi istine! Ako pamtimo laž, onda postajemo ljudi laži. Pamćenje je i medij kroz koji nastaje moralni odgoj osobe.

Bleiburg je takav. Prešutjeti istinu jest nemoralni čin svakoga tko misli i želi dobro. Ubiti ljude bez suđenja je zločin! TO SU NEVINI LJUDI. Točka! Ubiti nevinu djecu i žene je zločin! Točka. Tko to niječe, niječe sve što je civilizacija stvarala! Točka! Tko to niječe na strani je zla! Točka! Tko to niječe još je u tami ideologije komunizma! Točka! Stoga, tko danas niječe da se dogodio Bleiburg i križni putovi, sutra će nijekati da se dogodio Vukovar, Škabrnja, Dalj, Voćin, Saborsko, Nadin, Dubrovnik, Srebrenica, Prijedor, Uzdol, Konjic, Grabovica, Križančevo selo, Ravno, itd. A mi smo danas svjedoci da je ovo istina, kao što su i oni prije nas svjedoci bleiburške istine! Točka!

Hrvatska, moja Hrvatska, još živi u velikim zabludama. Komunizam je i dalje prihvatljiva ideja. Hrvatski Bleiburzi, Mirogoji, savske i gračanske ceste, Goli otoci i Gradiške su nepostojeća tema hrvatske sadašnjosti. Samo u Zagrebu i okolici ubijene su tisuće ljudi u ovom istom svibnju kada i ovdje. Ljudi i danas po grobovima hodaju, a grad Zagreb i danas slavi zločince, zahvaljuje partizanima, istim onima koji su pobili moju braću i stotine hrvatskih svećenika! Na Mirogoju je čak prekopano groblje. Do danas 2024. godine vlast ne dopušta obilježavanje tog groblja. Pokojnima je samo to potrebno.

Nametnuli su nam staru komunističku, lažnu priču kako bismo mi izgubili svoju! Zabranjivali grb s ovim ili onim poljem, zabranjivali pozdrave, dijaspori zatvarali vrata, mitove nekih drugih mjesta stavili na pijedestal sjećanja kojima se klanja sve što ima moć. Mitovi povijesti i veličanja lažnih mjesta i datuma i dalje je na snazi u demokraciji 21. stoljeća.

Zabranjivali su Marku da pjeva, Ivanu da se sjeća i Stipi da brani svoje. Skrivaju i dalje 1,800 nestalih iz domovinskog rata i nebrojene tisuće komunističkih žrtava. Kumrovec je i dalje najveće komunističko hodočasničko mjesto klanjanja najvećem diktatoru. Jedino u Hrvatskoj komunizam je i dalje legalan, poželjan i javno prihvatljiv. Nema stida!

O tempora, o mores. U zemlji Hrvata i dalje može zajedno: crno i bijelo, komunizam i demokracija, istina i laž, Kumrovec i Vukovar, Zrin i Srb, 27. srpnja i 30. svibnja, istina i laž! Sve može!

Ova samoubilačka kombinacija jest razarajuća za naciju sadašnjosti i budućnosti! Ona rađa zbunjenost u mlađim generacijeama jer ostaje pitanje što je istina. Bleiburg je posljednjih godina uništavan, zabranjivan, javno blaćen! Tko je odgovoran? Očekujemo odgovor! Tražimo dostojanstvo!

Ljudi uskrsnuća

Ali mi smo bića budućnosti, ljudi uskrsnuća, nade i snage u istini, i nadasve ljubavi. Sjećanje u ljubavi je božansko u čovjeku. Sjećanje u mržnji nije Božje. Praštanje i istina vode u budućnost. To je bit križa, središte kršćanstva. Nakon uskrsnuća, Krist je otkrio svoje rane svjedocima koji su pošli svijetom noseći Istinu. Te rane su bile svjedoci njegove patnje, a patnja je postala temelj uskrsnuća, a uskrsnuće temelj kršćanstva. I s nama je tako. I s nama može biti tako. Kada otkrijemo tuđe rane, kada priznamo i tuđe rane onda ćemo otkriti i svoje I poći putem liječenja I oprosta. (Usp. Ivan 20,19-20). 

Onda postajemo ljudi koji razumiju, koji vole, koji ne dijele ljude, koji praštaju i stvaraju novi, bolji svijet.

Mi poznajemo sakralnu/svetu dimenziju vremena i sjećanja. Za nas kršćane sjećanje je susret s Kristom, susret s Istinom. U Euharistiji nam je ostavio snagu sakramentalne nazočnosti. Sjećanje u činu koji je stvaran: “Ovo činite meni na spomen!” 

Nemojte zaboraviti! Tko to želi biti zaboravljen.? Tko želi da njegova patnja bude zaboravljena? Istinsko duhovno zdravlje podrazumijeva i zdravo pamćenje. Ako to pihvatimo bit ćemo slobodni ljudi, zaljubljeni u istinu, ljudi ljubavi, svjedoci dobrote, vjesnici mira, ljudi radosti i praštanja.

Stoga s ovog mjesta pozivam: Ne zaboravite Bleiburg! Tko vam može zabraniti sjećanje?

Slijedeće godine pođimo svi na bleiburško polje u tišini i dugom hodu, u molitvi krunice i pjesmi ljubavi, dostojanstveno i čisto. Jer mi smo ljudi uskrsnuća i nikada nas nije i neće biti strah istinu govoriti i s istinom putovati.

______________

Obilježavanju Bleiburške tragedije i križnih puteva, nazočili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji Daniel Glunčić, vodstvo i članovi Počasnoga bleiburškog voda, predstavnici mjesne Crkve iz Klagenfurta i Bleiburga, redovnice i vjernici iz Austrije, Njemačke, Švicarske, Hrvatske i BiH.

Pri kraju euharistijskoga slavlja, prisutnima se obratio vlč. Markić. Zahvalio je svima koji nisu žalili truda doći u Bleiburg, „na ishodište ponajveće tragedije našega naroda, u kojoj je na križnim putovima poslije završetka Drugoga svjetskog rata mnoštvo naših sunarodnjaka, kao i pripadnika drugih naroda i vjera, izgubilo svoje živote kao žrtve komunističke revolucije i bezočnih zločina“.

Prije završnog blagoslova, fra Jozo je izmolio Molitvu odrješenja za pokojne, osobito za sve ubijene na križnim putovima hrvatskoga naroda.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti župni zbor „Sv. Ante“ s Humca (Ljubuški) pod ravnanjem prof. Zdenka Vištice i uz orguljsku pratnju s. Katarine Petković.