Zvonimir Jonjić
O TRGOVCIMA U HRAMU:
RAZVODNJENO KRŠĆANSTVO KAO IDEOLOŠKA BATINA
Nema institucije koja je više utjecala na kulturu i povijest Zapada od Katoličke Crkve. Dva tisućljeća postojanja obilježena moći, ali i progonima i sukobima, priskrbila su Crkvi veliko bogatstvo ljudske misli. Posebno je to vidljivo u društvenom nauku Katoličke Crkve, dragocjenom skupu ideja i načela utemeljenih u katoličkoj vjeri, a usmjerenih prema društvenoj zbilji i odgovornom djelovanju katolika u društvu i svijetu.
Te „smjernice“ za društveno i političko djelovanje intenzivno su se razvijale u 19. i 20. stoljeću, u vrijeme kada se oblikovao svijet u kakvom danas živimo.
I nerijetko su se one razvijale upravo kroz raščlambu zabluda od kojih je patila
sama Crkva ili neki njezini predstavnici. To nam, između ostaloga, poručuje i da autoritet Katoličke Crkve u pitanjima društva i politike nikada ne može imati onu snagu koju ima u pitanjima vjere i morala.
Vjeru i vjerske dogme nije moguće tumačiti na način na koji je moguće (pa i potrebno!) tumačiti smjernice i načela za društveno-političko djelovanje. U pitanjima vjere, ozbiljnije nesuglasice unutar jedne crkve nisu dugoročno moguće; u pitanjima politike, takve su nesuglasice životne i očekivane, a možda i potrebne. Naime, Katolička Crkva nije politička organizacija nego nešto puno više od toga, baš kao što je katolička vjera nešto puno više od političke ideologije ili programa.
Ipak, vrlo često se susrećemo s vjernicima, pa i s nevjernicima, a nekada čak i
sa svećenicima, koji vjerom pokušavaju manipulirati i trgovati, odnosno politički je zloupotrijebiti. Pseudo-vjerski i pseudo-intelektualni torbari redovito pokušavaju oduzeti Crkvi i kršćanima onu duhovnu i intelektualnu širinu koja im prirodno pripada, a samu vjeru i vjernike žele svesti u okvire koji odgovaraju njihovim ideološko-političkim preferencijama. Pritom im je važan saveznik upravo neznanje i pasivnost katoličkih vjernika, slabosti za koje je u konačnici najodgovornija sama Crkva.
Danas kada Zapadom vlada laž zaodjenuta u političku korektnost, kada je živi kršćanski Bog stavljen na marginu zajedno s čitavom plejadom starih plemenskih mitova i božanstava, kada je čovjek bačen pod noge jednoj duboko
ideologiziranoj, nestvarnoj i nakaznoj predodžbi čovjeka – danas se to vjersko-političko torbarenje često očituje u razvodnjenu i razblaženu kršćanstvu, mješavini pravila pristojnog ponašanja i plitke duhovnosti koju je suvremeni svijet skrojio po svojoj mjeri.
Sljedbenici toga čudnoga kulta ne razlikuju dobro i zlo, jer – nije im dopušteno suditi; oni ne dižu glas, jer – rečeno im je da moraju ljubiti. Razvodnjeno kršćanstvo poznaje Uskrs, ali ne i Veliki petak. Poznaje Krista koji tješi i liječi, ali ne poznaje Krista koji rastjeruje trgovce iz Hrama ili slijepe vođe i leglo gujinje pred narodom.
Takvo kršćanstvo lišeno je vjerske i filozofske dubine zato što su mjesto uzvišenog ideala, patnje i mučeništva, zauzeli komoditet i kompromis. Razvodnjeno se kršćanstvo voli razmetati velikim pojmovima ljubavi i milosrđa, prava i slobode. Međutim, kao da svjesno previđa da je kršćanska ljubav, kao i sloboda, neraskidivo povezana s idejom Dobra, odnosno s kršćanskim poimanjem morala, te da prava nužno prati odgovornost, a da milosrđe svoje naličje ima u pravednosti.
Radi se, dakle, o osakaćenoj religiji, o Svetom Pismu svedenom na nekoliko citata i fraza, o bogu kojega je izmislio čovjek, a ne o Bogu koji je stvorio čovjeka.
To i takvo razvodnjeno kršćanstvo sve se češće pokušava ustoličiti kao isprav-
no i pravovjerno kršćanstvo, kao jedini i istinski Isusov put, a sve kako bi se moglo koristiti kao još jedna ideološka batina vladajućih elita protiv onih kršćana koji još uvijek pokušavaju misliti svojom glavom.
No, tom batinom ne razgrađuje se samo tradicionalni katolički nauk, nego i nacionalni identitet i nacionalna svijest – jer, vjernike treba oblikovati i pripremiti za nove društvene realnosti.
U krilu zapadnjačke „kulture smrti“ rađa se svijet bez vjere i bez nacija, rađa se moderni bogočovjek, proleter bez identiteta i bez morala. Zato treba zaboraviti da su, kako je nadbiskup Stepinac davno rekao, rase i narodi Božje tvorevine.
Treba zanemariti činjenicu da čovjeka ne možemo cjelovito shvatiti ako ga ne smjestimo u kontekst njegove kulture, njegova jezika, povijesti i naroda iz kojega je potekao, jer taj kontekst čini važan dio njegova dostojanstva.
Zato treba svako očitovanje nacionalne svijesti prokazati kao nacionalizam, a svaki nacionalizam bezuvjetno i isključivo povezivati s najmračnijim epizodama ljudske povijesti.
Svijet se klanja laži pa nije nikakvo čudo da glupost postaje vrlinom, a zdrav razum predrasudom. Ali kršćani su pozvani biti sol zemlje i svjetlost svijeta pa, u ime istinskog ljudskog dostojanstva, imaju dužnost slušati svoju savjest.
Imaju dužnost biti slobodni i, poput Orwella, reći da dva i dva daju četiri, unatoč tome što će svijet, kao i poneki pripadnik katoličkog klera, u toj matematičkoj operaciji doći do bitno drugačijeg rezultata…
Kompletan sadržaj na ovim stranicama ©2015-2023 Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana