Dr. Stjepan Šterc
VRIJEME JE ZA DEMOKRATSKU SMJENU JUGOSLAVENA
Izlazak Hrvatske iz jednosmjerno kontroliranog ideološkog, političkog, društvenog, prostornog, gospodarskog, financijskog i sličnog zajedništva, jednostavno zvanog po mjerilima europskih demokratskih i civilizacijskih vrijednosti državni i ideološki totalitarizam, nije bio lak, a potvrđuje se danas po nizu političkih i javnih interesnih djelovanja – ni konačan.
Osim naravno prostornog, koji je zamijenjen europskim.
Ratna su djelovanja, osvajanja i razaranja u hrvatskom nacionalnom prostoru također bila jednosmjerna i bila su samo nastavak prethodno navedenih po kojima se Hrvatska uvijek držala prikovana za prošlost i sve moguće povijesne krivnje u užem i širem prostoru.
Prolaskom vremena i izlaskom u najtežim ratnim uvjetima iz kontroliranog zajedništva malo se toga u usmjeravanju hrvatske odgovornosti mijenjalo, štoviše, oslobađanjem hrvatskog teritorija od vojne agresije i dohvatom uvjetno rečeno slobode, usmjeravanim su se krivnjama iz prošlosti samo dodavale nove vezane za Domovinski rat unatoč još živućim akterima, općim međunarodnim spoznajama i prihvaćanjima zbivanja, jasnoći haških sudskih presuda i unatoč slobodi u kojoj bi znanstvena istraživanja i logička zaključivanja trebala konačno prevladati u javnom prihvaćanju uzročno-posljedičnih spoznaja.
Smjerovi pritiska
Smjerovi su pak pritisaka na hrvatske nacionalne razvojne i sigurnosne potrebe ostali i dalje isti, kao uostalom i obrasci postavljanja hrvatske krivnje, a ne mijenjaju se ni moduli s obzirom na interesno i trgovinsko združivanje u izvršnom i zakonodavnom vladanju nad Hrvatskom.
Zato su demografski i slični tragovi novog zajedništva učestalo potvrđivanog pozicijskim interesnim izvršnim postavljanjima i naročito ideološkim zarobljavanjima novinskih najamnika zastalih u prošlom vremenu i prostornom okviru jasno vidljivi posvuda diljem Hrvatske. Praznine hrvatskih ruralnih prostora i iste misaone apologijskih javnih najamnika s nostalgičnim i anacionalnim potrebama korelacijske su veličine koje ne zabrinjavaju samo sve one iracionalne u stalnoj promociji svega što je Hrvatska uz puno ljudskih i materijalnih stradanja napustila ratnom pobjedom. Promocija suprotnog u vrijednosnom smislu ponajmanja im je želja, briga i potreba.
Hrvatski javni prostor i djelovanja u njemu jasno potvrđuju kako su tragovi ideološkog siromaštva, a njemu bi trebalo pridodati i obrazovnog i spoznajnog, zaustavili Hrvatsku u prošlosti kao da se ništa nije događalo u hrvatskom društvu i prostoru tijekom Domovinskog rata.
Istodobno jasno potvrđuju i kako je Hrvatska samo izašla iz prostornog zajedništva, dok je i dalje ostala u zagrljaju interesnog, ideološkog anacionalnog i najamnog sljedbeničkog.
Primjenom takvog obrasca u političkom i javnom djelovanju svaki se iole smisleniji nacionalni razvojni koncept, utemeljen na znanstvenoj spoznaji i logici, upravo najamnim novinskim djelovanjem anacionalnih i nostalgijskih nezadovoljnika hrvatskom slobodom podređuje vremenima krivnje.
Pritom se također i postupci podređuju izgovorenom i gotovo se svakom izričaju pripisuje težina djelovanja po modelu preskakanja totalitarne povijesti u vremenu prostornog i ostalog strogo kontroliranog zajedništva.
Najamni zapisi
Modernim europskim političkim vremenima i interesnim slaganjima u njima upravo je takvo najamno novinsko postrojavanje, koje bi se ranije u demokratskom i racionalnom pristupu atribuiralo režimskim, prihvatljivije od svakog znanstvenog razmatranja hrvatskih nacionalnih razvojnih planova, koncepcija, programa, strategija i općenito usmjeravanja hrvatske izvjesne budućnosti.
Pritom je potpuno nevažna obrazovna, misaona i spoznajna razina javnih najamnika, koji poput političkih izvršitelja kao svojih uzora mogu samo na temelju svojih ideoloških zamisli razvrstavati i pojedince i djela, ali ne mogu prihvaćati parametarsku, trendovsku, korelacijsku i projekcijsku egzaktnost.
Ne mogu s obzirom na svoje obrazovne, ideološke i nostalgijske pretpostavke niti mogu na javnoj sceni s usvojenom i ustaljenom ideološkom terminologijom ravnopravno sudjelovati u izričajnoj raspravi. Bitno je samo imati pisanu scenu u samoći svojih misli i političku i financijsku podršku hrvatskog izvršnog političkog miljea, u kojem se sve nacionalne koncepte podređuje postojećem političko-trgovinskom interesu, izvršnoj ideologiji i anacionalnom djelovanju.
Primjeri primjene takvog obrasca ne jenjavaju ni danas kad je hrvatsko društvo doseglo veliku razinu neuređenosti, kad je praznina hrvatskog prostora dosegla veliku razinu nesigurnosti i kad se posebno hrvatskoj mladosti budućnost u takvom interesnom ideološkom okruženju čini sve manje poželjnom.
Posljedice su im njihovih najamnih zapisa ponajmanja briga, a naročito demografske. Najvažnije je uvijek prokazivati Hrvatsku i svakog pojedinca u njoj s identitetskim nacionalnim vrijednostima kao reliktom prošlosti, i to uvijek s abolicijom razdoblja jednosmjerne kontrole svega.
Kroz cijelu su povijest ratovi, vojne okupacije poželjnih prostora na kojima žive druge nacionalnosti, razaranja i slični pohodi bili najveći demografski destrukcijski faktori uz pandemije, potrese i prirodne katastrofe i uvijek su stradanja bila iracionalna.
Nametanja odgovornosti
Velika stradanja nije moguće u mirnodopskim uvjetima i s vremenske distance po potrebi zapisivanja odgovornosti izvlačiti iz konteksta agresije, a pogotovo nije moguće izjednačavanje ratne obrane i planske agresije. Uvijek je primarni krivac za posljedice napadajuća strana koja se zaželjela novog prostora po mogućnosti bez domicilnog stanovništva.
Trideset godina nakon početka agresije na Hrvatsku i 25 godina nakon potpunog oslobađanja Hrvatske (mirnim pripajanjem Podunavlja), još novinska anacionalna apologija i njihova nasljedna ideologija ne mogu izustiti jasno i razgovijetno tko je napao Hrvatsku, gdje se rat vodio, kolika su bila ljudska i materijalna stradanja i što je već u prvom stupnju presude u Haagu presuđeno za etničko čišćenje.
Umjesto izražajne jasnoće, pišuće ideološko siromaštvo još razmatra samo posljedice bez uzroka i etničko čišćenje kao novi vječni hrvatski krimen, na koji nema rezolutnog odgovora s hrvatskog političkog vrha temeljenog na haškom prvostupanjskom oslobađanju Hrvatske od istog.
Povijest se ponavlja po usmjeravanim obrascima krivnje i hrvatske mirnoće promatranja friziranja zapisa zasnovanih samo na ideološkim nasljednim zasadama.
Spoznajno siromaštvo i identitetska praznina stalnih ponavljača jednosmjerne odgovornosti moguće je samo u uvjetima hrvatske političke inercije i u osnovi nebrige za dolazeću hrvatsku mladost i njezino identitetsko vrednovanje.
Unatoč svoj silini napisa po političkom osjećaju i ideološkom anacionalnom usmjeravanju, Hrvatska još nije dala znanstveni odgovor znanstvenim međunarodnim skupovima o svim pitanjima koja opterećuju hrvatsku društvenu i prostornu uređenost, ukupni razvoj i dolazeću budućnost. Upravo znanstveni međunarodni skupovi na kojima nema friziranja, političko-diplomatskog lamentiranja niti ima novinskog najamništva, već egzistiraju isključivo potvrđena spoznaja, argumentirana rasprava i zaključna razmatranja kao osnova za javnu prihvaćenost zbivanja. Nema te tematske složenosti i ideološke zadrške koja bi nakon takvog pristupa i dalje omogućavala lamentiranje bez znanstvene logike.
Rastakanje identiteta
Bez toga, njihova je proračunski plaćena sloboda iznošenja političkih misli i osjećaja po potrebi zadržavanja Hrvatske u prošlosti i dalje razlog rastakanja hrvatskog identiteta, hrvatskih vrijednosnih civilizacijskih dometa i usmjeravanja hrvatske mladosti putovima svojih predaka i povijesnih krivnji u jednom smjeru.
Kad nema institucijskih znanstvenih, akademskih, smislenih, analitičkih i logičkih odgovora na friziranje povijesti, svaka se pojedinačna dokazivanja u radovima i na predavanjima jednostavno najamnim pisanjem svode na političku osudu bez ikakvog smislenog dokazivanja. Samo politička anacionalna misao s uvijek istim obrascem i s uvijek istom razinom ideološke praznine.
Nikom više racionalnom nije potrebno dokazivati demografsko nestajanje Hrvatske prirodnim putem i iseljavanjem niti ukazivati na stratešku potrebu demografske revitalizacije kao primarnog pitanja hrvatskog opstanka i razvoja.
Ipak, u najamnim objavama koje sadržajno, terminološki i logički izgledaju kao zapisi iz prošlih vremena jednosmjerne kontrole, poseban problem predstavlja hrvatsko iseljeništvo i njegovo uključivanje u društveni, akademski, investicijski i svaki drugi život u Hrvatskoj, a posebno politički.
Model povratka hrvatskog iseljeništva proglašava se nacionalističkim konceptom i političkom iluzijom po starom dobrom nasljednom ideološkom političkom običaju, unatoč iseljeničkim doznakama koje svojom visinom uplata čuvaju socijalni mir u Hrvatskoj.
Nasljedni najamnici ideološkog usmjeravanja teško prihvaćaju hrvatsko iseljeništvo kao posebno nacionalno bogatstvo, potencijal i vrijednost na kojima se temelji hrvatski nacionalni opstanak, hrvatska razvojna budućnost i hrvatska ukupna uređenost i sigurnost. Još teže im sjeda selektivni imigracijski revitalizacijski model koji se može i treba provoditi samo kroz investicije hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku po poticajnom modelu.
Negacijom takvih strateških hrvatskih razvojnih potreba samo se dokazuju najamništvo, anacionalni pristup, ideološko siromaštvo i misaona razina javnog usmjeravanja te u osnovi potvrđuje teško prihvaćanje hrvatske slobode izvan jednosmjerne kontrole.
Kompletan sadržaj na ovim stranicama © Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana