Uredništvo

VELEPROMET U VUKOVARU

SRBSKI KONCENTRACIJSKI LOGOR SMRTI

Velepromet je bio najveći srpski koncentracijski logor u Hrvatskoj u vrijeme srbijanske agresije. Formiran je još u rujnu 1991. u dijelu Vukovara pod okupacijom JNA, srbsko crnogorske vojske i četnika. Bio je u funkciji sve do travnja 1992. godine. Kroz njega je prošlo oko 10.000 ljudi koji su bili sustavno i okrutno mučeni ubijani i silovani. Ubijeno je više od 700 zatočenika, a mnogi su još i danas na popisu nestalih.

Mi smo tu bili samo divljač za odstrijel

O mučenjima i ubojstvima zatočenika u Veleprometu svjedočio je i Ivica Azenić koji je u Velepromet doveden na današnji dan 19. studenoga 1991. godine.

„U tih dva sata, nakon što sam doveden, pred nama su, od nas 12, ubili pet osoba. Kada su doveli drugu skupinu, mi smo završili u hangaru. S jedne strane bila je smrt, strah i čuli su se jauci, dok se sa druge strane čula glazba i veselje. Mi smo tu bili samo divljač za odstrijel”, posvjedočio je Azenić.

„Ovo je bilo najveće stratište Vukovaru gdje su dovođeni, mučeni i ubijani vukovarski branitelji i civili. Zbog zločina počinjenih u Veleprometu podnijeli smo niz tužbi po kojima je, međutim, jako malo učinjeno, a za što krivimo Državno odvjetništvo. Ne možemo vjerovati da pored svih svjedočenja i dokaza DORH nije našao za shodno da se pokrene i procesuira zločine i zločince“, kazao je 2021. predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak.

Velepromet

Ako je što bilo mjesto sadizma i mržnje, to je bio Velepromet.

Užasni i nekažnjeni zločin počinjeni u Vukovaru, nepoznavanje sudbine nestalih osoba je ono što najviše muči Vukovarce. Vojska Srbije (koja je nedavno podigla spomenik jednom od najvećih zločinaca generalu Mladenu Bratiću), kao nasljednica JNA, tu ima golemu odgovornost i dužna je otvoriti arhive kako bi se pronašli nestali Hrvati iz Vukovara.

Po 260 muškaraca bilo je zatočeno u prostorijama od 100 kvadratnih metara koncentracijskog logora Velepromet. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili. Poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a onda i pucnjava. U jednoj limenci smješteno je više od 1000 ljudi, bez vode, WC-a i bilo čega, pod je bio od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti bili zaključani, a pred njima vojni stražari.

Svakodnevna vladavina straha, jeze i smrti

U tom koncentracijskom logoru koji je cijeli bio ograđen visokom ogradom od žice, svakodnevno vladao strah, jeza, smrt.

U dvorištu vukovarske tvrtke Velepromet u gradskoj četvrti Sajmište, bivša JNA i četnici još su sredinom rujna 1991, nedugo nakon početka bitke za Vukovar koja je započela 25. kolovoza osnovale prihvatni centar. Sastojao se od zidanih skladišnih zgrada i šest limenki. S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi.

Zapovjednik logora bio je srbin Milovan Cvjetičanin, okrutni čovjek koji je ostavio krvavi trag smrti i mržnje u Hrvatskoj i Vukovaru.

U Hrvatskom društvu logoraša srbskih koncentracijskih logora (HDLSKL) kažu i kako je kroz skladišta Veleprometa u razdoblju od rujna 1991. do travnja 1992. godine prošlo 10.000 branitelja i civila, a ubijeno ih je 800.

Hrvatska javnost nije niti približno upoznata sa strahotama koje su se događale u Veleprometu, a dobar dio javnosti nije niti čuo za taj logor smrti.

Snažan dojam koji ne vara je taj da to nije bila slučajnost, da je Velepromet kao mjesto ogromnog zločina bio malo poznat iz razloga što su četnici i sadisti iz tog logora ostali nekažnjeni. A strahote koje su činile nadilaze ljudski um. Danas su zahvaljujući pojedincima, a ne Hrvatskim vlastima, konačno izašli u javnost dijelovi životnih tragedija žrtava tog logora. Neke od njih opisao je u svojoj knjizi i Vilim Karlović, pripadnik Tigrova i jedan od rijetkih koji je napisao svjedočanstvo o tom srbskom koncentracijskom logoru smrti za Hrvate.

Dva dana nakon pada Vukovara malo tko od Vukovaraca je mogao pretpostaviti kakva ih kalvarija čeka. Među 700 ubijenih u Veleprometu bilo je žena i djece. 

Zaklana su djeca od 12, 14 i 16 godina, svjedočio je Danijel Rehak. Velepromet se naziva najvećim stratištem u Hrvatskoj državi.

Snimatelj HRT-a Srećko Baćun preživio je strahote Veleprometa.

Opisao je kako je to izgledalo.

„U Veleprometu sam završio iz bolnice koja je bila sabirni centar u kojoj smo u zadnjim danima dovlačili civile iz skloništa jer su četnici, kako su polako padali dijelovi Vukovara, ubijali bez pitanja. U bolnici se u to vrijeme nalazilo više od 10.000 ljudi, to je bila nevjerojatna gužva.

Nekoliko dana prije započeli su tzv. pregovori o predaji. To se nije moglo nazvati pregovorima, to su bili u principu samo ultimatumi. Branitelji, nažalost, nisu mogli više podnositi pritisak četničkih snaga koje su okruživale Vukovar, strahovito puno ljudi je ginulo, ostajali su bez streljiva – što je najvažnije – protuoklopnog, i ta se sila jednostavno više nije mogla zadržavati.

U bolnicu su došli svi koji su mogli, i branitelji koji su pokupili svoje obitelji iz kuća gdje su bili skriveni. To je bilo mjesto koje je trebalo biti nekakvo utočište, barem je tako bilo rečeno – da će doći međunarodni Crveni križi napraviti popis. Bio je plan da će taj međunarodni Crveni križ, zajedno s jednom našom delegacijom u kojoj je trebala biti doktorica Bosanac i Marin Vidić Bili, otići u Borovo Commerc i obućaru i druga skloništa i napraviti popis svih Vukovaraca, kako bi se izbjegle odmazde i žrtve. Barem se tako govorilo.

Naravno, u 24 sata sve je to palo u vodu, osobe koje su bile na pregovorima i osobe iz Crvenog križa s naše strane, koje su se nalazile u bolnici, shvatile su da je sve propalo i da će agresor ući bez Crvenog križa, odnosno da ćemo biti u potpunosti bez zaštite.

Velepromet je bio mjesto totalnog, apsurdnog nasilja koje se ne može opisati. Da mi je bilo tko takvo nešto pričao, ne bih vjerovao.

Iz bolnice je za transport do Veleprometa bila zadužena JNA. U principu, pripadnici JNA su vozili kamione do Veleprometa. Velepromet je udaljen samo 1000 metara od bolnice, ali u Veleprometu su nas dočekivali četnici. Nije bilo pripadnika JNA, bili su četnici, i četnici su radili selekciju – „Srbi levo, Hrvati desno”. I tako je počelo.

Nažalost, mene su čim sam došao u prvom valu identificirali kao snimatelja Hrvatske televizije. Imali su zapovjednike punktova, ali snimatelja Hrvatske televizije su imali samo jednog. Oni su bili presretni što su uhvatili snimatelja Hrvatske televizije i konačno su se mogli obračunati. Tukli su me kasnije dan i noć, ali taj prvi doticaj s njima je bio toliko brutalan i toliko zvjerski, ja ga proživljavam svaki dan”, prisjeća se Srećko Bačun.

Osobno je svjedočio likvidacijama ljudi u Veleprometu

„Za početak, mene kad su uhvatili, prvo su me prebili tako da su mi slomili vilicu, nekoliko rebara, izboli su me bajonetama po nogama da ne bih pobjegao, pucali su mi u nogu iz „škorpiona”… Ne znam što me spasilo u tom trenutku, zaista, jer sam bio u polusvijesti. Zatim su me odveli u onaj poznati hangar smrti u kojem se čitala Biblija i dali su mi da čitam „Molitvu za mrtve”.

Rekli su mi da će me izvesti van i zaklati. Nakon 10-ak minuta, dok sam dolazio k sebi i čitao uz svijeću tu „Molitvu za mrtve” uz druge ljude, došli su po mene i izveli me van da mi pokažu što će raditi sa mnom, rekli su da će za mene još nešto bolje smisliti. Odveli su me iza tih hangara, tamo su bile drvene palete.

Na tim drvenim paletama je bio razapet, potpuno gol, jedan branitelj. Oko njega je bilo nekoliko četnika, igrali su se s bajonetama. On je bio potpuno pretučen, krvav, jedva pri svijesti…Čovjek nije ni znao za sebe, nije ni mogao govoriti…Jedan četnik prišao mu je s bajonetom i kastrirao ga. Čovjek je vrištao, oni su se svi smijali. Pola ih je bilo pijano od rakije, pola od hrvatske krvi, to je bilo nešto nevjerojatno.

To su slike strahovitog mučenja, strahovite nepravde, strahovitog zločina za koji nitko nije odgovarao. To je nešto za što svi čekamo nekakvu pravdu. Pitam se kako netko može živjeti s tim što je učinio?”, kaže Srećko Baćun.

Jako puno Vukovaraca pita se kako to da nitko o nalogodavaca ovih zločina nije odgovarao. Dodaje: „I dalje postoje tisuće svjedoka koji su to sve gledali, koji poznaju te ljude. Ja ne poznajem te lokalne četnike, ali većina ljudi ih je prepoznala, to su ljudi s imenom i prezimenom, neki čak i s adresama u Vukovaru, ljudi koje svaki dan mogu vidjeti na cesti”, govori Baćun o izvršiteljima zločina.

Što se nalogodavaca tiče, kaže da se takvo nešto mora vidjeti jer da se takve strahote ne mogu narediti niti osmisliti. „To je bio tako stravičan čin, oni su se do te mjere iživljavali na ljudima da to nitko nije mogao planirati i smisliti. Bila je vjerojatno planirana likvidacija određenog broja Hrvata na ovaj ili onaj način, kako bi čovjek rekao – „čista likvidacija metkom i u Dunav” – ali ovo su bila zvjerstva. U Veleprometu su čovjeka na cirkularu razrezali, gledao sam kako kastriraju čovjeka, za mene su rekli da će me nabiti na kolac. To su bile takve ideje, tko zna što su još radili. To jednostavno nije moglo biti naređeno, to su ljudi koji su to imali u glavi, nešto kao povampireni ubojice”, smatra Baćun.

Josip Čondić bio je jedan od branitelja zatočenih u Veleprometu.

Prema njima su, kaže, postupali kao prema životinjama. U jednom hangaru znalo je biti zatvoreno po 700, 800 ljudi, bili su poredani „kao sardine”. Tukli su ih.

Branko Borković Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, kaže da ga iritira što ni nakon toliko godina od zločina u Veleprometu Hrvatska nije učinila ništa da se izvrši verifikacija tog mjesta kao logora.

„Ovo je mjesto bilo pod ingerencijom srpske operativne grupacije Jug, njihov komandant bio je Mile Mrkšić, Šljivančanin je bio njegov operativac. Te jedinice su dopustile da se divlja nad tim ljudima, civilima, vojnicima koje su pokupili i zarobili po skloništima te ih dovukli ovdje da ih se ubija”, kaže Borković.

Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srbskih koncentracijskih logora, koji je preminuo u lipnju 2022, svjedočio je da su četnici ljude ubijali i bacali ih poput drva na hrpe.

U dvorištu Veleprometa bi ljude koje su ubili bacali jednog preko drugoga i odvozili ih na nepoznata mjesta, veliki broj njih još uvijek nije pronađen. Među 700 ubijenih u Veleprometu bilo je žena, djece, zaklana su djeca od 12, 14 i 16 godina, rekao je Rehak. Velepromet je nazvao najvećim stratištem u Hrvatskoj državi.

Snježana Miler smogla je snage tek nakon više od dva desetljeća posjetiti hangar u Veleprometu u kojem je bila zatočena.

Hangar naziva mjestom strave: „Tu su se dogodila strašna zvjerstva, ubojstva. Tu su skupljali ljude koje su dovozili tog kobnog 18. studenog, kombijima, autobusima, iz centra grada. Ja sam bila u centru grada u jednom skloništu.” Nju su nakon razdvajanja žena, djece i muškaraca doveli u skladište pića u Veleprometu, gdje je bila tri dana i dvije noći. „S nama se postupalo prestrašno. Budući da sam bila izolirana sa strane tog skladišta, nisam uopće znala da postoji hangar.”

„Međutim, s vrata smo vidjeli, u krugu tog sklopa zgrada, gdje su bili muškarci postrojeni, njih su ispitivali, provocirali, tukli štapovima, tukli čizmama, udarali ih po leđima. Kada je došla noć, opet su se čuli jauci, pucnjava. Mi nismo izlazili van, nismo smjeli. Sljedeće jutro, oko 6 sati, kada se razdanjivalo, pogledala sam opet na tu ledinu, tih ljudi više nije bilo. Nikoga nije bilo, samo su u krug ležali njihovi odjevni predmeti i njihove torbe. Par žena sam vidjela kako hodaju po mraku i traže vjerojatno torbe svojih muževa, sinova. Poslije je i to nestalo, torture su se i dalje nastavile i tako je bilo tri dana, dok nismo 21. studenog otišli autobusom za Mitrovicu”, prepričava. Nije vjerovala da će preživjeti, a danas vidi da je sreća bila da su „koliko-toliko normalni ostali, jer nisu znali što se sve događalo”. O tome su joj pričali suprug, otac, prijatelji, rodbina.

Ni Bujak Geza više od dva desetljeća nije smogao snage posjetiti hangar u kojem je 1991. bio jedan od prvih zatočenika.

Unuka ga je nagovorila da na obljetnicu 2015. godine ipak posjeti hangar, emocije su ga preplavile. On je u Velepromet doveden 17. studenog poslijepodne, no najveće zlo dogodilo se, kaže, nakon pada Vukovara, 18. studenog. U Veleprometu je bila i njegova supruga, od koje su ga razdvojili. Po glasuje jednog trenutka prepoznao da su mu doveli i zeta.

Marijan Gubina: 

‘Najveći horor je što su moji roditelji 

gledali mučenja i silovanja vlastite djece’

Prošle su 33 godine od Vukovarske tragedije koje se ovih dana s pijetetom prisjećamo i obilježavamo od Vukovarske bolnice, Borova naselja, Veleprometa. U sjeni tih komemoracija i Kolone sjećanja gotovo ne govorimo što je prethodilo tim tragedijama i zločinima srbske i crnogorske vojske i četnika. Koliko se takva ideologija održala u potezima i promišljanjima aktualnih srbskih političara i vladajućih partija, progovorili su u programu Studija 4 HRT-a pisac i književnik Marijan Gubina te Ante Đapić, bivši saborski zastupnik i predsjednik HSP-a.

Marijan Gubina je ispričao kako doživljava dane sjećanja, s obzirom na to da je kao dijete doživio golgotu u Vukovaru 1991 godine, o kojoj je napisao i knjigu “260 dana”.

“Svima nama su emocije pojačane. I svima nama koji smo prošli pakao rata se sjećanja vraćaju. Uvijek nakon tog dana dođe noć. A ona je najproblematičnija”, izjavio je Gubina.

Ujedno, on je odgovorio na pitanje od kuda takva mržnja dojučerašnjih susjeda koji su činili takve zločine i strahote.

“Generacijski se ljudi odgajaju u mržnji. Ako hranite lošeg psa u sebi, on preraste u opasnu zvijer. Mi Hrvati smo odgajani u duhu vjere i hranjeni smo pozitivom svaki dan i zbog toga smo ono što jesmo. To je ključna razlika” govori Gubina i nastavlja “ono što mene zabrinjava je da mi imamo prevelik broj ljudi koji mrze sve što počinje sa slovom H. Do nedavno smo imali kampove za obuku srbske djece iz Hrvatske koja idu u te kampove u Vojvodinu, a koje je financirala Federacija Rusija, i prolaze obuku korištenja hladnog i vatrenog oružja”.

U logoru proveo 260 dana

U koncentracijskom logor u Srbiji, Marijan Gubina je završio s ocem, majkom i dvije sestre. Najstarija sestra je silovana.“U logoru smo proveli 260 dana. Najstarija sestra je tada imala 20 godina i bila je tamo 18 mjeseci. Prošla je i masovna grupna silovanja. Vodili su je kao stoku od štaba do štaba u okupiranom dijelu Hrvatske i po Srbiji. Kada je bila u visokom stupnju trudnoće, vezali su je za vrata i trenirali bacanje noževa. Najveći horor je što su moji roditelji gledali mučenja i silovanja vlastite djece“, prisjeća se Gubina i nastavlja “svi koji su prošli tu kalvariju, a više ih je od 30.000, nitko to ne želi zaboraviti i neće. Sjećanje je odraz poštovanja”. 

Anto Đapić:

“Stradavanja u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu…, to je nastavak kontinuiteta velikosrpske politike, koja sustavno stvara ozračje da su im Hrvati neprijatelji. I onda, pohranjujući svoje mitove oko Jasenovca, uvijek imaju u pripremi i grade politiku mržnje prema Hrvatskom narodu”, kaže Đapić.

Ističe kako je predsjednik Tuđman znao što nas očekuje te je nakon Borova sela iz istog razloga pozvao ljude da se naoružaju. Međutim, kako kaže, promjenom vlasti 1990-e godine i odlukom Hrvatskog naroda da želi živjeti u slobodnoj, samostalnoj, nezavisnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj, Hrvati su bili razoružani od JNA, jugoslavena i velikosrba koji su do 1990 upravljali umjetnom tvorevinom više različitih naroda i religija, na silu guranoj u notornu komunističku diktatorsku političku tvorevinu jugoslaviju.

“Tadašnja SDP-ovska vlast je prepustila oružje i mi smo ostali bez ičega. Kada se sjetimo što smo prošli, kako smo bili nenaoružani… No, srce Hrvatsko je bilo ogromno. Mi koji smo se od početka uključili u stvaranje Hrvatske države, znali smo što nas očekuje. Nije bilo nikakve priče da se to neće dogoditi”, priča Đapić.

“Dr Ante Starčević je govorio da možemo oprostiti našim neprijateljima. Ali da treba učiniti sve da nam više ne mogu naškoditi. Ideja velikosrpskog hegemonizma i srbske mržnje prema Hrvatskoj je još uvijek živa” govori Đapić.

“Srpska politika je ista, ona koja je bila 1989. i 1991. Ali, smo ih mi 1995. uspjeli teško poraziti. I moramo sve učiniti da se to ne ponovi. Iz tog razloga ja jako podupirem modernizaciju i naoružavanje Hrvatske vojske. Ne smijemo podcijeniti ni najmanju poruku koja od njih dođe“, zaključuje Đapić.

Marijan Gubina