Ante Čuvalo, otok Pašman, Hrvatska

Radičina ideološka metamorfoza od mladoga jugoslavenskoga idealista do pobornika hrvatske nacionalne samostalnosti

BOGDAN RADICA, ŽIVOT I VRIJEME ― ZBORNIK RADOVA S MEĐUNARODNOG ZNANSTVENOG SKUPA ODRŽANOG U SPLITU 25. RUJNA 2017. Uredili Ivan Bošković i Marko Trogrlić. Split: Književni krug, 2019., 296 str. ISBN 9789531634878. Journal of Croatian Studies, Vol. 52, 2020., st. 165.–173. (Prijevod s engleskoga)













Ova vrijedna knjiga pruža čitatelju ne samo prigodu upoznati višestranost života, političku orijentaciju i intelektualne interese Bogdana Radice, nego i sagledati opsežnost njegovih spisateljskih dosega. Nema sumnje da Radičina književna ostavština odražava burna vremena koja je proživio: dva svjetska rata, uspon i pad dviju totalitarnih ideologija i njihovih zlih imperija, njegova duga desetljeća emigrantskoga života, a također, pred kraj njegova života, još jedan rat kojim je, srećom, (i) njegov san o neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj bio ostvaren.

Osim kratkoga uredničkoga uvoda, petnaest u knjigu uvrštenih priloga može se grupirati prema sljedećim područjima istraživanja: Radičina ideološka metamorfoza od mladoga jugoslavenskoga idealista do pobornika hrvatske nacionalne samostalnosti; mediteranske teme koje, među ostalim, uključuju njegove razgovore i dopise o međuratnim francuskim intelektualcima, posebno o Charlesu Maurrasu, te Radičina kritička izvješća o Atatürkovoj Republici Turskoj; njegovo djelovanje kao političkoga emigranta i njegov odnos s hrvatskom dijasporom u cjelini; i konačno, njegova gledišta o nekim intelektualcima u Hrvatskoj i kontakti s njima.

U prilogu „Bogdan Radica: od Jugoslavena do hrvatskog nacionalista”, Marin Sopta opisuje kako je Radica, kao mladi intelektualac, slijedio projugoslavenski politički program koji su iznjedrili neki Hrvati u vrijeme njegova rođenja. No Radica je slijedio put većine svojih projugoslavenskih prethodnika i suvremenika vraćajući se u hrvatsko nacionalno okrilje kad je shvatio da jugoslavenstvo za Srbe nije ništa drugo nego prikrivanje velikosrpstva. Njegova konačna transformacija dogodila se u Washingtonu, D. C., gdje je kao jugoslavenski diplomat svjedočio širenju neizmjernih antihrvatskih neistina od strane njegovih srpskih kolega. Kao rezultat tomu, stavio je svoje talente u službu Titove borbe, nadajući se da će nova jugoslavenska država biti odgovor na problematična međunacionalna pitanja u zemlji. Međutim, brzo je shvatio da je (kao i mnogi drugi) duboko pogriješio u svojoj početnoj procjeni Tita.

Zdravko Milišić, u prilogu „Godina 1945. iz perspektive Bogdana Radice”, govori o Radičinu kratkom boravku u Titovoj obećanoj zemlji. Nakon brzoga posjeta rodnom Splitu i Zagrebu, poslije čega je uslijedio kraći boravak u Beogradu, shvatio je pravu prirodu titoizma i njegova komunističkoga režima. Radica nije pisao o teorijskom marksizmu, ali je prepoznao njegovu brutalnu provedbu. Kao pronicljiv izvjestitelj, opisao je komunizam kao moderni oblik feudalizma u kojem su polupismeni ljudi koji su napustivši školu stremili postati novi aristokrati. Međutim, novi je feudalizam bio mnogo gori od srednjovjekovnoga, jer se temeljio na čistom materijalizmu i „bio je okovao ljudsku misao, volju i emocije”. Osim toga, novi „aristokrati“ koristili su se jednostavnom logikom: s nama ili protiv nas. Ako nisu bili s njima, ljudi su tretirani kao neprijatelji koje je trebalo ušutkati, slomiti ili eliminirati. Čak je i poznati znanstvenik dr. Andrija Štampar savjetovao Radici kada su se susreli u njegovu (Štamparovu) stanu u Zagrebu da govori sotto voce kako „oni“ ne bi čuli njihov razgovor. Čini se da je u svom početnom titoističkom entuzijazmu Radica bio istinski iznenađen surovošću jugoslavenskoga režima, kao da nije bio u potpunosti svjestan onoga što se dogodilo u postrevolucionarnoj Rusiji. Shvativši što se događa, u najkraćem mogućem roku otišao je iz zemlje i vratio se u Ameriku, gdje je svojim književnim talentima razotkrivao Tita i njegov totalitarni režim, a također se pridružio hrvatskoj domoljubnoj dijaspori u njezinoj borbi za hrvatsku slobodu i neovisnost.

Zajedničku, mediteransku temu imaju sljedeći prilozi: Vinko Grubišić: „Oko priprave Sredozemnog povratka Bogdana Radice”; Irma Kovačić: „Fantazije i razum Sredozemlja: ‘Vječni Split’ Bogdana Radice; Tonko Maroević: „Sredozemlje – hrvatsko pročelje (Uz knjigu Bogdana Radice Sredozemni povratak)” i Ivan Bošković: „Jedan grad – dva portreta, ‘Vječni Split’ Bogdana Radice i ‘Splitski triptih’ Davora Velnića”. Radica je imao sreću steći izvrsno osnovno i srednje obrazovanje u svom rodnom kraju, a zatim je kao student, izvjestitelj i ataše za tisak veleposlanstva imao priliku živjeti u raznim mediteranskim zemljama, gdje je upoznao niz vodećih europskih intelektualaca tog vremena. Sreću na stranu, zahvaljujući svojim talentima, radoznalomu umu, znatiželji, marljivomu radu, upornosti i poznavanju nekoliko jezika (uključujući i moderni grčki) uspio je ostvariti visoke intelektualne standarde i velika postignuća.

Autori koji se bave Radičinim mediteranskim temama daju izvrstan pregled njegovih intervjua i pisanja o poznatim ličnostima, kao što su Kostis Palamas, Konstantinos Kavafis, Kostas Ouranis i Eleftherios Venizelos u Grčkoj; Miguel de Unamuno, Eugenio d’Ors y Rovira i José Ortega y Gasset u Španjolskoj; Giovanni Papini, Benedetto Croce, Gaetano Mosca, Guglielmo Ferrero (Radičin punac) i Gabriele D’Annunzio u Italiji; Charles Maurras u Francuskoj i mnogi drugi. Primarni fokus Radičina interesa u mediteranskom svijetu nije njegova geografska rascjepkanost, raznolikost, politička ili društveno-ekonomska povijest, nego njegovo grčko-rimsko-kršćansko intelektualno nasljeđe, kolijevka zapadne civilizacije koja njeguje ljudsko dostojanstvo, racionalizam, individualizam i republikanizam, kao i kršćanski pogled na život. Kad se preselio u Ameriku, nastavio je biti usmjeren na Mediteran, ili bi se moglo reći da je svoju novu zemlju vidio kao dostojnoga primatelja i branitelja ideala duboko ukorijenjenih u mediteranskom bazenu. Pri srcu mu je temperamentni rodni grad Split, jadranska obala i hrvatska kultura u cjelini, koji uvelike sudjeluju u mediteranskoj intelektualnoj baštini koju je Radica veoma cijenio.

Još dva priloga u knjizi bave se Radičinim mediteranskim promišljanjima. Prvi je kritički esej Edija Miloša i Charlotte Nicollet: „Bogdan Radica i Charles Maurras”, koji nudi izvrstan pregled Radičine privrženosti Parizu kao najjasnijemu izražaju zapadnih (grčko-rimsko-kršćanskih) vrijednosti, posebice nadahnutom njegovim bavljenjem Charlesom Maurrasom, francuskim piscem, pjesnikom, kritičarem i vođom monarhističkoga političkoga pokreta Action française. Radicu privlače pariški i drugi mediteranski intelektualci iz želje za pronalaženjem smislenih odgovora na probleme s kojima se suočavala očajnička Europa 1930-ih godina. Drugi, rad Anđelka Vlašića: „Bogdan Radica i Republika Turska između dva svjetska rata”, predstavlja analizu Radičinih izvješća napisanih tijekom njegovih posjeta Turskoj 1930. godine. Dok su ostali izvjestitelji hvalili Mustafu Kemala Atatürka i njegovu revolucionarnu modernizaciju, Radica je ostao skeptik jer je vidio da je takva društveno-politička, pa i civilizacijska transformacija previše radikalna, površna i neprihvatljiva većini turskih građana. Nedavni događaji u zemlji pokazali su da su Radičina zapažanja bila točna.

                                                                 Bogdan Radica                                                                                      Nina Radica (Ferrero Lombroso) i Bogdan

Pet izlaganja objavljenih u ovoj knjizi usredotočuje se ne samo na djelovanje Bogdana Radice kao političkoga emigranta i njegov odnos sa sunarodnjacima, nego i rasvjetljavaju širu povijest hrvatskoga emigrantskoga aktivizma. Autor dvaju članaka u knjizi jest Wollfy Krašić, mladi povjesničar koji se afirmira kao vodeći stručnjak za povijest hrvatske emigracije. U svojem prvom članku, „Nastanak, rad i gašenje prvog Hrvatskog narodnog vijeća” daje jasan, jezgrovit pregled nastojanja hrvatske emigracije za stvaranje jedinstvene fronte u borbi za neovisnost nakon Drugoga svjetskoga rata. Aktivistička organizacija Ujedinjeni američki Hrvati utemeljena je 1946. godine i iste godine održan je Hrvatski kongres u Chicagu na kojem se okupilo oko dvije tisuće hrvatskih domoljuba, među kojima i Vladko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS). Velika su bila očekivanja da će Maček predvoditi zajedničke napore za slobodu. Međutim, nije bio voljan prihvatiti tu priliku zbog zabrinutosti da višefrakcijski Kongres možda ne bi pristao na njegove želje i da bi Kongres čak mogao zasjeniti ulogu njegove stranke. UAC i neki drugi, međutim, nastavili su potragu za zajedništvom, pa je kao rezultat tomu 1962. godine formirano Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Međutim, HSS i oni koji su slijedili Antu Pavelića kao vođu bojkotirali su HNV. Prvaci tih dviju grupacija za sebe su tvrdili da su jedino oni imali legitimitet biti glas hrvatskoga naroda. Kao protagonist zajedništva, Radica je podržavao napore UAC-a, a sedamdesetih je bio među vodećim članovima novoformiranoga Hrvatskoga narodnoga vijeća.

Krašićev drugi članak, „Hrvatska akademija Amerike – pogled iz jugoslavenskog kuta”, temelji se na dosjeima jugoslavenske tajne policije koji otkrivaju kako je zloglasna UDBA doživljavala Hrvatsku akademiju Amerike (Croatian Academy of America – CAA), koja je osnovana u New Yorku 1953. godine. Iako je bila znanstvena, nestranačka institucija, djelovanje CAA-a i njezinih članova, uključujući Bogdana Radicu, Karla Mirtha, Jeru Jareba, Matu Meštrovića i druge, bilo je pod nadzorom jugoslavenskoga komunističkoga režima. Njihovi tajni kontakti s nekim od oporbenih intelektualaca u Hrvatskoj postali su poznati režimu jer je jedan poznati intelektualac (kodnog imena Forum), koji je bio njihov gost u New Yorku, bio agent UDBA-e. Sprijateljio se s nekim članovima CAA-a, uključujući Radicu, te je mogao čuti njihova stajališta i ideje o Hrvatskoj i njezinoj budućnosti. Dostupni dokumenti UDBA-e pokazuju da je komunistički režim akademsku ustanovu CAA i demokratski kulturni časopis Hrvatska revija smatrao opasnima, također i odgovornima za jačanje „kontrarevolucionarnih, separatističkih, anti-samoupravljačkih, šovinističkih aktivnosti među Hrvatima u inozemstvu“.

„Bogdan Radica i kultura neslaganja (osvrt na djelovanje u Hrvatskoj reviji)” Alberta Binga istražuje kako je Radica, svojim dubokim demokratskim uvjerenjima, izraženim u mnogim člancima, posebice u Hrvatskoj reviji, uvelike pridonio otvorenoj raspravi među različitim hrvatskim kulturnim i političkim emigrantskim segmentima. On se nije slagao s onima koji su se zalagali za borbu za državnost Hrvatske na bilo koji način, bez obzira na ideološki sadržaj. Za njega je jedina prihvatljiva država bila ona koja bi bila istinski demokratska i izraz volje svojih slobodnih građana. Radica je gajio duh tolerancije i demokracije na temelju svoga životnoga iskustva, aktivnoga angažmana u hrvatskoj dijaspori i otvorenoga dijaloga s onima koji se s njim nisu slagali. Nadalje, cijenio je demokratski i humanistički duh Vladka Mačeka, ali nije prihvaćao Mačekovo rezoniranje da bi Hrvati trebali čekati čudo, nadajući se da će se demokratska frakcija među Srbima nekako izdignuti i stvoriti priliku za razuman kompromis između Hrvata i Srba u zajedničkoj državi. Iz osobnoga iskustva Radica nije sumnjao da je za Srbe svih ideologija i uvjerenja velika Srbija konačni cilj, i ništa manje.

Stjepan Matković, „Iz emigrantske korespondencije Bogdana Radice: dopisivanje s Antom Smithom Pavelićem i Pavlom Ostovićem”, rasvjetljava Radičinu pisanu komunikaciju s dvojicom njegovih prijatelja i bivših kolega iz kraljevske jugoslavenske diplomatske službe. Otac Smitha Pavelića bio je na čelu izaslanstva koje je 1918. godine povijesnu hrvatsku nacionalnu državnost predalo dinastiji Karađorđević, čime je najvjerojatnije osigurao povlašten položaj za sina. Krajem Drugoga svjetskoga rata Smith Pavelić, nakon kratkoga boravka u Švicarskoj, nastanio se u Parizu, a Ostović je neko vrijeme proveo s Ivanom Meštrovićem u Syracuseu, NY, a potom se nastanio u Montrealu u Kanadi. I Smith Pavelić i Ostović ostali su projugoslavenski u svojoj političkoj orijentaciji. Ostović je u svojoj knjizi Istina o Jugoslaviji čak zaključio da je Tito jedina održiva alternativa za Hrvate. Radičin domoljubni aktivizam nije umanjio liberalno-demokratska stajališta za koja se oduvijek zalagao, a za njegovu dvojicu prijatelja (i mnoge druge) jugoslavenstvo je bilo dokaz svijetu da su širokogrudni demokrati, kako ne bi bili optuženi za uskogrudni nacionalizam.

U prilogu „Bogdan Radica i proljećarska emigracija”, Ivo Banac analizira kako je Radica gledao na hrvatsku političku emigraciju 70-ih godina prošloga stoljeća. U prosincu 1971. godine Tito i njegovi namjesnici iz Komunističke partije slomili su liberalni prodemokratski reformistički pokret u Hrvatskoj, što je rezultiralo masovnim zatvaranjima, čistkama i gubitkom radnih mjesta. Tisuće mladih Hrvata pobjegle su na Zapad, među kojima i Bruno Bušić, koji je pobjegao nakon odsluženja dvogodišnje zatvorske kazne. Radica je podržavao hrvatski nacionalni pokret i snažno je osuđivao Tita zbog njegovih postupaka, koji su ušutkali Hrvatsku sljedeća tri desetljeća.

S novim valom mladih iseljenika, od kojih su mnogi bili dobro obrazovani, pomlađen je hrvatski politički aktivizam u inozemstvu. No novi naraštaj sa sobom je donio nove ideje, poglede i pristupe ulozi Hrvata izvan domovine u borbi za državnu neovisnost. Za njih je raspad Jugoslavije bio primarni cilj. Taj „zatvor naroda” bio je glavni problem za Hrvate i druge nesrbe koji su ondje živjeli. Komunistička ideologija smatrana je sporednim i, uostalom, međunarodnim pitanjem. S druge strane, za većinu starijega emigrantskoga naraštaja koji nikada nije živio pod titoizmom, pitanje komunizma bilo je jednako važno kao jugoslavenstvo, a za neke čak i presudnije. Sukob dvaju pogleda bio je neizbježan. Nadalje, novopridošli mlađi naraštaj smatrao je da hrvatski prognanici ne trebaju biti poslušni i čekati da se dogodi neko čudo, nego krenuti u akciju protiv Jugoslavije i njezina režima.

Radica je isprva bio fasciniran novodošlim emigrantima i njihovim beskompromisnim domoljubljem, iako su odrasli i školovani u komunizmu. Novi revolucionarni duh pridošlica, međutim, nije odgovarao njegovim demokratskim vrijednostima i miroljubivomu političkomu aktivizmu. Iako kritičan prema njihovim stajalištima i postupcima, Radica je nastavio otvoreno komunicirati s mlađim emigrantima.

Dva članka objavljena u ovom zborniku bave se Radičinim stajalištima i kontaktima s intelektualcima u Hrvatskoj. U prvom, „Bogdan Radica o Krleži i krležizmu”, Stipe Kljaić ukazuje na Radičina kritička stajališta prema Miroslavu Krleži, slavnomu hrvatskomu književniku. Njih dvojica bili su na suprotnim stranama ideološkoga spektra: jedan je bio zapadni liberal i aktivni hrvatski domoljub, drugi doživotni marksist i Titov odani sljedbenik. Podsjećajući Krležu da je u međuratnom razdoblju bio moćan društveni, politički i kulturni kritičar, koji je svoje talente nakon 1945. godine stavio u službu jugokomunističkoga režima, Radica ga je želio namamiti da napravi smion potez i postane disident, ogoli Titov režim i pokaže svijetu da je hrvatska želja za slobodom opravdana. Krleža je, međutim, više volio zadržati svoj stil života sluge komunističke buržoazije nego postati heroj disident. Drugi prilog, „Svjetonazor Bogdana Radice izražen u susretima i korespondenciji s Ivanom Mužićem”, predstavlja osobni prikaz Mužićevih posjeta Radičinoj rezidenciji u Italiji i njihove pisane komunikacije. Poseban naglasak stavljen je na Radičina pozitivna stajališta i komentare o autorovim historiografskim djelima. Radica je silno cijenio Mužićevo odstupanje od službene jugoslavenske historiografije koju su uokvirili jugoslavenski komunistički ideolozi. Iako je Mužić svoje posjete Radici prijavio „nadležnim” vlastima, poslije je optužen za kontakte s „državnim neprijateljima”.

Knjiga Bogdan Radica: Život i vremena vrijedan je doprinos našemu razumijevanju ne samo Bogdana Radice nego i povijesti hrvatske emigracije, kao i burnoga dvadesetoga stoljeća u kojem je živio. Neke točke ipak treba razjasniti zbog onih koji Bogdana Radicu nisu poznavali osobno. Naime, svi autori u knjizi s pravom ističu Radičinu privrženost liberalizmu, no njegov liberalizam nije bio liberalizam dvadeset i prvoga stoljeća, koji je željan dekonstruirati vlastitu europsku baštinu. Nadalje, Radica je svoju vjersku tradiciju i majčinu vjeru u Božju neograničenu ljubav i milosrđe držao blizu svoga srca. O tom nije pisao, ali je redovitim odlaskom na misu u hrvatsku župu u New Yorku, sa suprugom Ninom, prakticirao svoju osobnu vjeru i privrženost kršćanskoj i hrvatskoj baštini koju je iznimno cijenio. Štoviše, Radica je bio čovjek iz naroda. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca u dijaspori koji je imao živi kontakt s narodom i hrvatskom zajednicom u kojoj je živio. Osjećao je da je jedan od njih i zbog toga su ga voljeli.

Kompletan sadržaj na ovim stranicama od 2015 - 2024 © Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana