Barbara Habuš
HUDA JAMA
MJESTO POKOLJA HRVATSKE VOJSKE I CIVILA
OD STRANE JUGOSLAVENSKIH KOMUNISTA, TITOVIH PARTIZANA I SRBA POSTAJE
SLOVENSKI KULTURNI SPOMENIK DRŽAVNOG ZNAČENJA
Slovenska vlada donijela je odluku kojom je masovno grobište u mjestu Huda Jama kod Laškoga proglasila kulturnim spomenikom državnog značenja.
Vlada objektima ili područjima koja za državu predstavljaju izuzetnu kulturnu vrijednost, a upisana su u registar nekretninske kulturne baštine, može dati taj status kojim im se osigurava strog režim zaštite, a obično su to izuzetna arhitektonska, građevinska i umjetnička djela, parkovi, dvorci i slično, no takav status znaju dobiti i simbolične povijesne lokacije, pa takav status zaštite imaju u Sloveniji i partizanske ratne bolnice iz vremena Drugog svjetskog rata.
Iz napuštenog dijela nekadašnjeg rudnika Barbarin rov u kojemu su se sredinom 1945. godine vršile izvansudske egzekucije, državno je povjerenstvo za tzv. “prešućene” grobove 2009. godine ekshumiralo velik broj žrtava poratnog nasilja nad pripadnicima tzv. neprijateljskih vojski, ali i civilima.
Prema podacima slovenske vlade, utvrđeno je da su egzekutori po nalogu ondašnjih komunističkih vlasti ondje u svibnju i lipnju 1945. usmrtili najmanje 1410 ljudi “većinom pripadnika vojnih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske, slovenskih domobrana i civila”. Pod petokrakom je počinjen stravičan zločin nad hrvatskim narodom za vrijeme i nakon II. Svjetskog rata. Hrvati se od tog zločina neće nikada demografski oporaviti. Ono što je najstrašnije je to kako je istina o tim zločinima još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena. Prema Rezoluciji 1481 Hrvatska je trebala suočiti se s tom činjenicom i osuditi komunistički režim što do današnjeg dana nije učinila na primjeren način.
Prema 2015. godine donesenom zakonu o prikrivenim grobištima i dostojnom pokopu žrtava. Posmrtni ostaci nađeni na tom stratištu prebačeni su i pokopani na spomen groblju Dobrava u Mariboru, uz predstavnike vlasti Hrvatske i Slovenije.
Da se dugi niz godina od javnosti skriveno stratište u starom rudniku proglasi kulturnim spomenikom državnog značaja i s posebnim režimom zaštite prvi je 2010. godine predložio tadašnji predsjednik državnog povjerenstva za prešućena grobišta, povjesničar Jože Dežman.
Odluka je zasluga vlade pod upravom Janeza Janše koja je tom odlukom pokazala senzibilnost za žrtve poštujući civilizacijske norme zapadnog demokratskog svijeta.
SVJEDOČANSTVO RUDARA MEŠE:
Kako sam skinuo pletenice djevojaka iz Hude jame i sačuvao ih za povijest.
Huda Jama je selo u općini Laško u Sloveniji. U blizini naselja nalazi se rudnik Huda jama u kojem je 2009. godine pronađeno masovno grobište u kojoj su partizani likvidirali preko 3,000 ljudi. Sama likvidacija je izvedena u periodu od 25. svibnja do 6. lipnja 1945. godine.
Zarobljenike su dovozili noću u kamionima a zatim bi ih svukli do gola i vezivali po troje. Prvu žrtvu bi upucali, a taj što bi pao povukao bi drugo dvoje sa sobom u šaht dubok 48 metara. Nakon masovne likvidacije, sva tijela su prelivena gašenim vapnom.
Jedan od istražitelja zločina u Hudoj Jami bio je i rođeni Srebreničanin Mehmedalija Alić – Meša. U svojoj knjizi Nihče (Nitko) po kojoj je snimljen film ‘Rudar’, (slovenski kandidat za Oskara za filmove izvan engleskog govornog područja), opisao je iskapanje u Hudoj jami. Posebno su dirljivi dijelovi u kojima govori kako odvojio djevojačke pletenice i sačuvao ih za povijest.
“Počele su se pojavljivati duge pletenice kose, slične onima koje su nosile moje sestre i mati, a i ostale žene i djevojke koje sam susretao u djetinjstvu. Svojom rukom sam ih sklanjao sa ženskih sitnih lobanja. Stručnjaci su se počeli nekako čudno odnositi prema nađenim pletenicama jer su za njihovu statistiku važile samo ljudske kosti. Užas! Pošto o kosi niko nije vodio brigu, ja sam svu dugu kosu uredno, a posebno pletenice, slagao u posebnu kartonsku kutiju. Kad mi se ukazala prilika, iznosio sam je vani, osušio pletenice pred radijatorom, a nešto i na suncu. Osjetio sam potrebu da ih fotografiram pred ulazom u jamski grob, koji nosi sudbonosni naziv Huda Jama.”
Oko 10% pronađenih skeletnih ostataka iz grobišta pripadaju djevojkama, ženama i djevojčicama.
Sudbina je htjela da Mehmedalija Alić, inženjer rudarstva, prvi uđe u rudnik Barbarin rov u Hudoj jami gdje su komunisti i pripadnici Titovih partizana neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata počinili stravičan zločin nad zarobljenim hrvatskim i slovenskim domobranima i civilima.
Mehmedalija Alić je jedini imigrant koji je dobio Medalju časti Republike Slovenije. Dodijelio mu je 2014. Borut Pahor za humane zasluge kao vođi iskopavanja posmrtnih ostataka u Hudi Jami.
Mehmedalija je u Srebrenici 1995. izgubio dva brata i mnoge rođake, a njegovo rodno selo, Grujičići, 25 kilometara od Srebrenice, uz obalu Drine, tijekom rata sravnjeno je sa zemljom. Posljednjih desetak godina u Sloveniji vodi najzahtjevnije rudarske projekte. Jedan je od njih tehničko i sigurnosno pripremanje rudnika Barbarin rov kako bi se moglo doći do posmrtnih ostataka žrtava.
Otkopao sam stari tunel kako bi stručnjaci mogli identificirati posmrtne ostatke nečije braće i sestara, nečijih djedova. Iako je to teško, činim sve što mogu. Istodobno, čekam da netko iskopa i identificira posmrtne ostatke moga mlađeg brata, ubijenoga u Srebrenici, i mojih.
U Barbarin rov u Hudoj Jami odvođeni su zarobljenici iz logora u Teharju i Hrvati sa željezničkog kolodvora u Laškom, od rudnika udaljenome dva kilometra.
Prema svjedočenju jednog sudionika masakra, koji je umro prije nekoliko godina, tijekom nekoliko noći prevezao je 23 kamiona sa zarobljenicima koji su ubijeni u rudniku. Monstruoznost zločina u Barbarinu rovu iznenadila je ne samo rudare na čelu s Alićem, koji su se prvi probili do tijela, nego i forenzičare koji su se nagledali svega i svačega.
Barbarin rov je rudnik u kojemu se od početka prošloga stoljeća iskopavao mrki ugljen. U utrobu planine ulazilo se tunelom dugim 320 metara, a zatim se tunel račva u dva, lijevi i desni. Tunel lijevo od ulaza bio je zazidan 1945., nakon zločina, a u desnome se iskopavao ugljen sve do 1992. godine.
Mehmedalija Alić prvi je put u glavni, lijevi tunel, visok 2,5 metara i isto toliko širok, ušao 31. siječnja 2008. S ekipom iskusnih rudara najprije naišao na 30 centimetara debelu pregradu od cigle i betona. Kad su srušili tu pregradu, očistili su tunel zatrpan jalovinom u duljini od 70 metara, a zatim su u samo 30 metara tunela naišli na seriju od deset pregrada od cigle, betona armiranog čeličnim šinama, ilovače, drva i vapna.
Između pregrada, pod stropom zatrpanog tunela, rudari su pronašli kostur čovjeka koji je, prema rekonstrukciji, htio pobjeći i izaći “iz utrobe pakla”. Mehmedalija je toga čovjeka, koji je odgrnuo čak deset metara zemlje i željeznom šipkom probio dvije pregrade, nazvao Bjegunac. Umro je pod stropom, vjerojatno je dehidrirao. Na putu kojim je Bjegunac prošao, ilovača je uglađena, a vide se i komadi koje je trgao i bacao na stranu.
Ostaci druge žrtve koju smo našli bili su ispod njega. Nazvali smo ga Pobunjenik. On se vjerojatno suprotstavio, ali su ga ubili i ondje zakopali. Pronašao sam njegov prsten, gumbe s odjeće i češalj. Bio je to mlad čovjek sa svim zdravim zubima, visok od 175 do 180 cm – prepričava Mehmedalija.
Kad su probili sve pregrade u lijevom tunelu rudnika i izvadili 400 kubičnih metara materijala, otvorio se prostor i rudari Mehmedalije Alića došli su do prve jame (jaške), duboke 45 metara. Površina je ulaza u jamu šest četvornih metara. Ta je jama, puna posmrtnih ostataka ubijenih žrtava. No, u hodniku koji vodi od prve do druge jame, također duboke 45 metara, rudare i sve koji su vidjeli taj prizor dočekalo je šokantno otkriće.
Nemoguće je prebrojiti tijela, možda ih je više od 400, složena su jedno na drugo, otprilike 1,5 metara u visinu, i posuta vapnom. Prema nekim pretpostavkama, to su tijela žrtava koje nisu mogle biti bačene u jame jer su one već bile pune.
U drugoj jami je zbog tih tijela došlo do mumificirana, pretpostavlja se, zbog vapna koje je spriječilo dovod kisika i usporilo proces raspadanja.
M.Marković /Foto:privatni arhiv
Kompletan sadržaj na ovim stranicama od 2015 © Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana