Izvanredan matematički um međunarodnog ugleda

Josip Pečarić rođen je 3. rujna 1948. godine u Kotoru, u povijesnom Bokokotorskom zaljevu – kraju čija je hrvatska kulturna baština ostala duboko utkana u njegov identitet tijekom cijelog njegova života.

Nakon završetka ranog obrazovanja u Kotoru, visokoškolsko obrazovanje nastavio je u Beogradu, gdje je 1972. diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu s radom iz područja nuklearne fizike. Njegovi intelektualni interesi potom su se usmjerili prema matematici, disciplini u kojoj će steći međunarodno priznanje.

Magistrirao je 1975., a doktorirao matematičke znanosti 1982. godine, specijaliziravši se za Jensenove i srodne nejednakosti. To je područje postalo temelj njegove iznimne znanstvene karijere.

Nakon istraživačkog rada u Geomagnetskom institutu u Grockoj i na Građevinskom fakultetu u Beogradu, Pečarić se 1987. preselio u Zagreb, gdje je nastavio akademsku djelatnost na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Također je vodio Seminar o nejednakostima i primjenama na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu istog sveučilišta, čime je značajno doprinio matematičkim istraživanjima, znanstvenoj suradnji i razvoju mlađih generacija istraživača.

Njegova znanstvena produktivnost bila je uistinu fenomenalna.

Tijekom života Pečarić je objavio više od 1200 znanstvenih radova, etabliravši se kao jedan od vodećih svjetskih autoriteta za matematičke nejednakosti. Zahvaljujući svom opusu, svrstao se u vrlo uzak međunarodni krug matematičara čiji je doprinos znanstvenoj literaturi bio iznimno velikog opsega.

Njegovi su radovi bili široko zastupljeni u međunarodno priznatim akademskim bazama podataka. MathSciNet bilježi više od 500 indeksiranih publikacija, Scopus ih navodi 879, dok Google Scholar i ResearchGate pripisuju njegovu znanstvenom opusu znatno veći broj radova.

Zanimljivo je da je, unatoč pogoršanju zdravstvenog stanja, njegova intelektualna energija ostala nesmanjena. Samo tijekom 2026. godine objavio je još devetnaest znanstvenih radova, pokazujući izvanrednu posvećenost istraživanju sve do posljednjih mjeseci svoga života.

Takva bi produktivnost bila iznimna čak i za cijelu jednu znanstvenu instituciju, a kamoli za pojedinca. Kao glavni urednik međunarodnog časopisa *Mathematical Inequalities and Applications*, imao je i značajnu ulogu u promicanju matematičke znanosti te poticanju međunarodne znanstvene suradnje.

Njegova su postignuća naišla na ugledna institucionalna priznanja. Godine 1992. postao je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 2000. godine izabran je za redovitog člana. Na međunarodnoj razini bio je, među ostalim, član Newyorške akademije znanosti te dopisni član Dukljanske akademije znanosti i umjetnosti.

Godine 1996. primio je Državnu nagradu za znanost u području prirodnih znanosti. Tri godine kasnije, predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.

Među kolegama matematičarima, Pečarić je stekao nadimak „kralj nejednakosti” – naziv koji nosi prizvuk naklonosti i divljenja te predstavlja prikladno priznanje za njegov izniman doprinos tom području.

Ipak, matematičke nejednakosti nisu bile jedine nejednakosti koje su zaokupljale njegovu pozornost. Izvan akademske zajednice, uložio je golem trud u suprotstavljanje onome što je smatrao nepravdama usmjerenima protiv Hrvatske, njezine povijesti i njezina naroda.

Domoljublje kao cjeloživotna moralna odgovornost

Za Josipa Pečarića domoljublje nikada nije bilo tek sentimentalna vezanost uz rodni kraj ili ceremonijalno iskazivanje nacionalnog ponosa. Bila je to duboko ukorijenjena moralna obveza koja je zahtijevala intelektualno poštenje, osobnu hrabrost i aktivno sudjelovanje u javnom životu.

Smatrao je da hrvatski nacionalni identitet, borba za neovisnost te žrtve onih koji su branili suverenitet zaslužuju zaštitu od političkih manipulacija, povijesnih iskrivljavanja i nepravednih optužbi.

Hrvatski rat za neovisnost, u Hrvatskoj poznatiji kao Domovinski rat, zauzimao je posebno mjesto u njegovu javnom djelovanju.

Obnovu hrvatske državnosti smatrao je jednim od ključnih postignuća suvremene hrvatske povijesti, vjerujući da podnesene žrtve nameću trajnu odgovornost budućim naraštajima.

To ga je uvjerenje često dovodilo u sukob s političkim institucijama, utjecajnim komentatorima i onim tumačenjima povijesti koja je smatrao štetnima za hrvatsko nacionalno dostojanstvo.

Umjesto da se povuče u relativnu sigurnost akademskog ugleda, svjesno je ulazio u javne polemike, nerijetko uz znatnu osobnu cijenu.

Kroz više od 200 knjiga, brošura i otvorenih pisama, uz peticije, eseje i javne istupe, Pečarić se profilirao kao jedan od najplodnijih hrvatskih domoljubnih publicista.

U svojim je djelima obrađivao povijesne ličnosti, političke kontroverze, nacionalni suverenitet, kulturni identitet te odnos prema pojedincima čiji su doprinosi hrvatskoj povijesti, prema njegovu mišljenju, bili pogrešno prikazivani.

Nije se zadovoljavao pukim promatranjem javnih rasprava. Nastojao je na njih utjecati argumentima, dokumentacijom, organiziranjem i mobiliziranjem građana istomišljenika.

Za Pečarića je šutnja pred nepravdom bila oblik pristajanja na tu nepravdu.

Obrana hrvatskih generala i Domovinskog rata

Jedna od njegovih najodlučnijih javnih kampanja bila je obrana hrvatskih vojnih zapovjednika protiv kojih se vodio postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Pečarić se snažno protivio tumačenjima za koja je smatrao da bi mogla prikazati hrvatsko vojno oslobađanje okupiranog teritorija kao provedbu zločinačke nacionalne politike.

Takva je tumačenja doživljavao kao udar na legitimitet hrvatske borbe za neovisnost te na žrtvu onih koji su branili zemlju.

Njegovo protivljenje nije bilo pasivno, niti se svodilo samo na povremene javne komentare.

Pokretao je i podržavao peticije kojima se tražio, prema njegovu mišljenju, pravedan tretman hrvatskih generala, kao i veća odgovornost hrvatskih političkih institucija.

Jedna posebno značajna inicijativa pozivala je na odgodu hrvatskog referenduma o članstvu u Europskoj uniji sve dok se ne donese odluka o generalima.

Taj je apel prikupio gotovo 1200 potpisa, uključujući više od 120 biskupa, nadbiskupa, akademika, sveučilišnih profesora i znanstvenika.

Druga inicijativa, upućena Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, prikupila je više od 2300 potpisa.

Te su kampanje pokazale Pečarićevu iznimnu sposobnost okupljanja pojedinaca iz različitih profesionalnih i društvenih sredina oko ciljeva koje je smatrao ključnima za hrvatsko nacionalno dostojanstvo.

Smatrao je da obrana povijesne istine i nacionalnog suvereniteta ne bi smjela biti prepuštena isključivo političarima. Tvrdio je da znanstvenici, vjerski vođe, intelektualci i obični građani dijele odgovornost za moralni smjer svoga društva.

Njegova potpora Dariju Kordiću – kojega je međunarodni sud osudio na dvadeset pet godina zatvora – odražavala je istu tu odlučnost.

Pečarić je dovodio u pitanje vjerodostojnost dokaza i svjedočenja iznesenih protiv Kordića te je javno osporavao sudske zaključke, smatrajući ih nepravednima. Kordić je ustrajao na svojoj nevinosti i odbio ponuđenu nagodbu o priznanju krivnje; te je okolnosti Pečarić smatrao važnima u svom zagovaranju.

Njegovi su istupi odražavali uvjerenje da sudske presude – osobito one koje nose dalekosežne povijesne i političke posljedice – moraju ostati podložne kritičkom preispitivanju.

Izazivanje povijesnih narativa

Pečarićev angažman s hrvatskom poviješću proširio se izvan Domovinskog rata na duboko osporavanu ostavštinu Drugog svjetskog rata i njegovih posljedica.

Postao je povezan s naporima da se preispitaju prevladavajuća tumačenja koncentracijskog logora Jasenovac, podržavajući publikacije i argumente koji su osporavali utvrđene povijesne prikaze.

Njegove intervencije u ovom području bile su kontroverzne i privukle su kritike, posebno zato što povijest Jasenovca uključuje dokumentirane masovne zločine počinjene pod ustaškim režimom.

Unatoč tome, Pečarić je smatrao propitivanje prihvaćenih povijesnih tumačenja bitnim elementom intelektualne slobode i vjerovao je da povijesne tvrdnje trebaju ostati predmetom znanstvene provjere.

Njegov pristup odražavao je šire uvjerenje da se nijedno tumačenje nacionalne povijesti ne smije smatrati izvan provjere samo zato što uživa institucionalnu ili političku podršku.

Bez obzira na to jesu li njegovi zaključci prihvaćeni ili odbačeni, njegova spremnost da uđe u vrlo osjetljive povijesne rasprave postala je definirajuća značajka njegova javnog identiteta.

Vjerovao je da se nacija može s pouzdanjem suočiti sa svojom budućnošću samo kada su njezini građani spremni ispitati njezinu prošlost, braniti njezina legitimna postignuća i osporiti ono što su smatrali povijesnom nepravdom.

Obrana hrvatskih kulturnih, političkih i vjerskih ličnosti

Tri istaknute hrvatske ličnosti zauzimale su posebno važno mjesto u Pečarićevim domoljubnim spisima: Marko Perković Thompson, Franjo Tuđman i kardinal Alojzije Stepinac.

Iako su predstavljali različita područja nacionalnog života, svaki od njih utjelovljivao je vrijednosti i povijesna iskustva koja je Pečarić smatrao ključnima za hrvatski identitet.

Za njega je Marko Perković Thompson predstavljao više od popularne glazbe. Thompsonove pjesme prizivale su sjećanje na Domovinski rat, na pale branitelje, domoljubnu privrženost te emocionalna iskustva generacije oblikovane borbom Hrvatske za neovisnost.

Kada se pjevač suočio s javnim kritikama, kontroverzama i zahtjevima za ograničavanjem njegovih koncerata, Pečarić je postao jedan od njegovih najglasnijih branitelja.

Putem publikacija, među kojima su *Hajka na Thompsona* i *Thompson pjesmom za Hrvatsku*, suprotstavio se onome što je smatrao kampanjama političkog i kulturnog isključivanja.

Njegova obrana odražavala je širu zabrinutost za slobodu umjetničkog izražavanja te za mjesto domoljubnih kulturnih tradicija u hrvatskom javnom životu.

Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, zauzimao je jednako značajno mjesto u Pečarićevu shvaćanju suvremene nacionalne povijesti.

Smatrao je Tuđmana ključnim političkim arhitektom obnovljene hrvatske neovisnosti i jednom od najvažnijih hrvatskih povijesnih ličnosti dvadesetog stoljeća.

Pečarić je opetovano branio Tuđmanova postignuća od tumačenja za koja je držao da umanjuju njegovu ulogu u uspostavi i obrani moderne hrvatske države.

Njegovo se djelovanje protezalo i na akademske institucije, gdje se protivio kandidatima čiji su javni stavovi, prema njegovu mišljenju, bili neprijateljski nastrojeni prema Tuđmanovoj povijesnoj ostavštini. Prema navodima o njegovim aktivnostima, njegovo je djelovanje u dva navrata pridonijelo sprječavanju ulaska takvih kandidata u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.

Kardinal Alojzije Stepinac predstavljao je još jednu dimenziju Pečarićevih povijesnih i moralnih opredjeljenja.

Stepinca je smatrao simbolom vjerske savjesti, osobne hrabrosti i otpora političkoj prisili. Pečarić se zalagao za obranu i rehabilitaciju ugleda Alojzija Stepinca, osporavajući prikaze koje je smatrao ideološki motiviranima ili povijesno nepravednima.

Za njega je Stepinčeva ostavština bila neodvojiva od šireg iskustva Hrvatske pod totalitarnom vlašću te od borbe za očuvanje moralne neovisnosti usred političkog ugnjetavanja.

Zajedno, Thompson, Tuđman i Stepinac predstavljali su kulturno sjećanje, političku državnost i duhovnu savjest.

Pečarićeva obrana tih ličnosti odražavala je njegovo uvjerenje da nacionalni identitet opstaje ne samo putem institucija i teritorijalnog suvereniteta, već i očuvanjem povijesnog pamćenja te priznavanjem pojedinaca koji su oblikovali kolektivno iskustvo jednog naroda.

Neustrašiv glas u javnoj polemici

Josip Pečarić nije bio intelektualac koji je preferirao udobnu neutralnost.

Njegovi javni nastupi često su bili provokativni, njegova uvjerenja beskompromisna, a spremnost da se suoči s prevladavajućim mišljenjem nepogrešiva.

Organizirao je peticije, distribuirao otvorena pisma, poticao javnu raspravu i okupljao mreže akademika, svećenstva, pisaca, umjetnika i građana spremnih podržati ciljeve koje je smatrao važnima.

Jedna od njegovih najkontroverznijih inicijativa došla je 2015. godine, kada se zalagao za uvođenje pozdrava „Za dom spremni“ kao službenog pozdrava Oružanih snaga Hrvatske.

Prijedlog je privukao više od 4300 pristaša, ali i značajno protivljenje zbog povijesne povezanosti pozdrava s ustaškim režimom.

Pečarić je branio inicijativu vlastitom interpretacijom hrvatske povijesti, ilustrirajući svoju spremnost da zagovara stavove koji su ostali duboko kontroverzni unutar hrvatskog društva.

Njegovi povijesni i politički stavovi često su osporavani, a mnogi su izazivali oštra neslaganja.

Ipak, kontroverze su ga rijetko odvraćale.

Smatrao je slobodu izražavanja neophodnom za demokratsko društvo i vjerovao je da intelektualci imaju posebnu odgovornost braniti pravo da propituju moćne institucije i prevladavajuće ortodoksije.

U tom smislu, sve se više doživljavao kao disident u suvremenom hrvatskom javnom životu.

Oni koji su mu bili bliski svjedočili su osobnim teretima njegova aktivizma, uključujući pritiske na njegovu obitelj.

Unatoč tome, ostao je nepokolebljiv, pristupajući opoziciji s istom upornošću koja je karakterizirala njegova znanstvena istraživanja.

Njegov patriotizam nije se izražavao samo riječima, već i kontinuiranim intelektualnim radom, organizacijskim naporima i izvanrednom spremnošću da brani nepopularna uvjerenja.

Boka kotorska: Domovina unutar njegove domovine

Iako je veći dio svog profesionalnog života proveo u Zagrebu, Pečarić nikada nije izgubio duboku povezanost s Bokom kotorskom i njezinom hrvatskom kulturnom baštinom.

Njegov rodni kraj ostao je trajni izvor njegova osobnog identiteta, povijesnog interesa i osjećaja pripadnosti. Brojna svoja djela posvetio je hrvatskoj zajednici u tom području, njezinim povijesnim ličnostima, kulturnim postignućima te doprinosu širem hrvatskom nacionalnom biću.

Za Pečarića očuvanje te baštine nije bilo tek izraz regionalne nostalgije. Bila je to važna odgovornost prema zajednici za čiju je povijest i identitet smatrao da zaslužuju veće priznanje.

Njegova vezanost uz Boku kotorsku pokazala je da nacionalni identitet može nadilaziti suvremene političke granice, a pritom ostati duboko ukorijenjen u lokalnim tradicijama, povijesnom kontinuitetu i kulturnom pamćenju. Bila je to veza koju je nosio kroz cijeli život, povezujući svoja najranija iskustva u Kotoru s kasnijim postignućima i javnim djelovanjem u Zagrebu.

Nasljeđe koje nadilazi znanstvena postignuća

Nasljeđe akademika Josipa Pečarića ne može se mjeriti samo statistikom publikacija, koliko god te brojke bile izvanredne.

Njegovi doprinosi matematičkim nejednakostima osigurali su mu trajno mjesto u međunarodnoj znanstvenoj znanosti. Njegovo akademsko vodstvo pomoglo je jačanju istraživačke suradnje i potaknulo razvoj matematičkog znanja.

Njegovi opsežni javni spisi stvorili su značajan zapis o hrvatskoj političkoj i povijesnoj raspravi tijekom nekoliko desetljeća. Njegove peticije i inicijative pokazale su utjecaj koji odlučna osoba može ostvariti intelektualnim angažmanom i kolektivnim djelovanjem.

Njegovi stavovi nisu bili univerzalno podijeljeni, niti su bili oslobođeni kontroverzi. Pa ipak, čak i oni koji se nisu slagali s njim mogli su prepoznati izvanrednu dosljednost, energiju i odlučnost kojom je slijedio svoja uvjerenja.

Odbijao je odvojiti privilegije intelektualnih postignuća od onoga što je shvaćao kao obveze građanstva.

Njegov život podsjeća nas da znanstvena briljantnost ne zahtijeva nužno povlačenje iz društvenih i političkih briga vlastite nacije. U Pečarićevom slučaju, znanstveni ugled ojačao je njegovu odlučnost da sudjeluje u tim brigama.

Osim njegovih javnih postignuća, međutim, ostaje nemjerljiv osobni gubitak koji su doživjeli oni koji su mu najbliži. Njegove tri kćeri, zetovi i unuci izgubili su voljenog oca, svekra i djeda. Njegovi prijatelji, kolege, domoljubi i štovatelji izgubili su izvanrednu osobu čija je intelektualna vitalnost, velikodušnost truda i odanost njegovim uvjerenjima obogatila njihove živote. Za njih njegov odlazak predstavlja daleko više od završetka slavne akademske karijere. To je gubitak poznatog glasa, nepokolebljivog saveznika i čovjeka čija se odlučnost činila sposobnom prevladati čak i ograničenja nametnuta pogoršanjem zdravlja.

Zbogom izvanrednom Hrvatu

Smrću Josipa Pečarića, Hrvatska se oprašta od znanstvenika iznimnog međunarodnog ugleda, izvanredno produktivnog autora, hrabrog javnog intelektualca i domoljuba čija je odanost domovini ostala nepokolebljiva do kraja.

Njegov život ujedinio je preciznost matematike sa strastvenim neizvjesnostima povijesti i politike. U jednoj sferi, težio je dokazivim istinama kroz rigorozno znanstveno razmišljanje. U drugoj, osporavao je prevladavajuća tumačenja i branio uvjerenja utemeljena na njegovom razumijevanju hrvatske povijesti, suvereniteta i nacionalnog dostojanstva.

Iza sebe ostavlja izvanredno znanstveno nasljeđe, opsežan opus domoljubnih spisa i sjećanje na čovjeka koji je odbio dopustiti da intelektualna postignuća posluže kao izgovor za javnu šutnju.

Buduće generacije nastavit će se susretati s njegovim matematičkim otkrićima, proučavati njegove publikacije i raspravljati o njegovim povijesnim i političkim stavovima.

I to je dio nasljeđa pojedinca koji je vjerovao da su ideje važne, da je povijest važna i da dostojanstvo domovine zaslužuje cjeloživotnu predanost.

Za one od nas koji imaju čast poznavati ga, diviti se njegovim postignućima i dijeliti njegovu zabrinutost za Hrvatsku, zahvalnost sada prati duboku tugu.

Josip Pečarić posvetio je svoj izvanredni um znanosti, a svoj strastveni glas Hrvatskoj.

Njegova znanstvena postignuća zaslužuju trajno priznanje, njegova intelektualna neovisnost zaslužuje sjećanje, a njegov doprinos hrvatskom javnom životu zaslužuje promišljeno povijesno razmatranje.