Matija Hunjadi

Danas, 23 kolovoza je Europski dan sjećanja na žrtve svih 

totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. 

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju danom sjećanja na žrtve komunizma i nacionalsocijalizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009.

Stupanjem na snagu novog Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj 1 siječnja 2020, taj spomendan obilježava se pod nazivom Europski dan sjećanja na žrtve svim totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.

Zašto je izabran taj datum?

Suvremena civilizirana Europa uzela je ovaj datum zbog toga što su 23 kolovoza 1939 godine pakt o podjeli Europe sklopili dva najgora zločinačka sustava u povijesti Europe – nacionalsocijalizam i komunizam.

Tada tajni sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, poznat i kao Pakt Ribbentrop-Molotov (Pakt Hitler-Staljin). Potpisan je u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. Međusobni pakt o nenapadanju bio je na snazi gotovo dvije godine do početka Operacije Barbarossa, 22. lipnja 1941. kada je Njemačka napala SSSR. Ovaj sporazum obuhvaćao je i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera komunista i nacista (nacional socijalista) nad cijelom Europom.

Kao posljedica ovog sporazuma, sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od strane nacističke Njemačke, bilo od strane komunističkog SSSR-a. Jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prisiljena ustupiti finska narodna područja komunističkom imperijalizmu na istoku zemlje (Karelija).

Posljedice ovog sporazuma su stravične. Na prostorima SSSRa i Europe ubijeno je preko 40 miliona ljudi. Zanimljivo je istaknuti da je Europa nakon završetka 2 svjetskog rata ostala podijeljena po istom sporazumu, iako su fašistička Italija i nacionalsocijalistička Njemačka izgubile rat. Deklarirani pobjednici su kapitalistička Amerika, imperijalistička Velika Britanija i njiihov trabant komunistički Sovjetski Savez. 

U Bruxellesu se planira spomenik žrtvama totalitarizama

Svrha obilježavanja izrečena je, među ostalima, i u točki 21. Rezolucije gdje se naglašava da bi tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke i vjerske manjine, primjenjujući europske vrijednosti na sve.

Radi dodatnog promicanja zajedničke europske kulture sjećanja u Bruxellesu se planira izgradnja paneuropskog spomenika žrtvama totalitarizama kojim će se odati počast milijunima stradalih pod nedemokratskim ideologijama 20. stoljeća – žrtvama fašizma, nacizma i komunizma.

Na ovotjednoj sjednici Hrvatska Vlada se odlučila uključiti u izgradnju tog spomenika financijskim doprinosom od 70.000 eura. ”Za provedbu projekta izgradnje spomenika zadužena je udruga Platforma europskog sjećanja i savjesti, a spomenik će biti smješten u Bruxellesu, gradu simbolu europskog jedinstva, demokracije i zajedničkih vrijednosti, na lokaciji neposredno uz institucije EU.”, kazao je Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman.

A što će Hrvatska Vlada napraviti za žrtve Bleiburga i Križnog puta, 

81 godinu nakon strašnog zločina jugoslavenskih partizana 

nad Hrvatskim narodom? 

U Hrvatskoj postoji zakon koji strogo kažnjava ustaške, nacističke i fašističke simbole, ali kad se radi o komunističkim simbolima, odjednom se pojavljuje "sloboda izražavanja", "povijesni kontekst" i "ne možemo zabraniti sve". To nije slučajnost. To je rezultat desetljeća dominantnog narativa u većini medija, akademije, ljevice i dijelova Hrvatskoga klera tzv Strosmajerovaca, da je komunizam "bio dobar, samo je loše proveden" ili da je "anti-fašistički" pa mu se sve oprašta. Posljedica toga su dvostruki standardi koji vrijeđaju mnogobrojne žrtve komunizma jednako kao što bi vrijeđali žrtve nacizma ili fašizma.

U travnju ove godine, na sjednici Županijske skupštine Splitsko‑dalmatinske županije, vijećnica SDP‑a Ružica Jakšić pridružila se svojim modno osviještenim drugaricama koje svojim modnim odabirima šalju određene poruke političkim neistomišljenicima, i pojavila se s bedžom u obliku crvene petokrake pričvršćenim na odjeću. Kako shvatiti tu sovjetsku kreaciju dostojnu parade u Moskvi u Staljinovo vrijeme, nego kao poruku da nam priželjkuju 45-u i "pojest će vas mrak"?! Crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj može se povezati samo s razdobljem represije komunističke Jugoslavije, ali i s agresijom na Hrvatsku 1991. godine, budući da su postrojbe JNA i srbijanske paravojne formacije koristile upravo taj znak. To je znak pod kojim je ubijeno 402 djece u Hrvatskoj tijekom srbijanske agresije 1991.-1995. godine. Za hrvatske branitelje i obitelji žrtava srbijanske agresije petokraka je pečat stradanja. Pod tim znakom su razarani gradovi, ubijani civili, odvođena djeca, rušene bolnice, crkve i škole.

U Hrvatskoj se događaji poput nošenja crvene petokrake kao "modnog dodatka" u županijskoj skupštini toleriraju bez službene reakcije vlasti, unatoč europskim rezolucijama i slijepoj predanosti "našim vrijednostima". Država koja ignorira petokraku u javnim institucijama pokazuje bezobraznu selektivnost koju vide svi narodi bivšeg istočnog bloka, koji su prošli komunizam i opravdano ga nastoje izjednačiti s fašizmom i nacizmom u sjećanju i zakonima. Hrvatska bi, s obzirom na vlastitu povijest, po ovom pitanju morala biti bliže baltičkom ili ukrajinskom modelu dosljednosti. Toleriranje jednog totalitarnog simbola dok se drugi strogo zabranjuju nije "europska vrijednost", to je politička pristranost koja se selektivno suočava s prošlošću. 

U Hrvatskoj se nacistički ili ustaški simboli strogo zabranjuju i kažnjavaju, dok se komunistički simboli toleriraju pod izgovorom "antifašizma" ili slobode izražavanja. Unatoč žrtvama Bleiburga, Križnog puta, jugoslavenskih logora i agresije pod petokrakom 1991., nema dosljedne zabrane niti javne osude u institucijama.

Hrvatski narod ima vlast kakvu niti jedan narod ne zaslužuje, a "antifašistička" vlast ima narod kakav se samo poželjeti može!

Isticanje komunističkih simbola povukle su Latvija i Litva, Ukrajina, Češka, Poljska, Estonija i Mađarska.

Ukrajina je komunističke simbole u potpunosti zabranila Zakonom o dekomunizaciji, koji je usvojen u travnju 2015. godine, a čije je provođenje dodatno postroženo nakon ruske invazije. Glavne značajke ukrajinske regulacije uključuju potpunu zabranu simbola i propagande. Zakon izričito zabranjuje javno isticanje, proizvodnju i širenje simbola komunističkog i nacističkog totalitarnog režima.

Zabranjeni elementi uključuju zastave, grbove i ambleme Sovjetskog Saveza (SSSR) te drugih socijalističkih republika. Nisu dozvoljeni ni simboli srpa i čekića te crvene zvijezde petokrake. Zabrane uključuju i portrete, spomenike i citate sovjetskih vođa (npr. Lenjina, Staljina). Zakonom je zabranjeno i izvođenje himne SSSR-a ili himni bivših sovjetskih republika.

Ukrajina za kršenje ovih zabrana propisuje rigorozne zatvorske kazne. Kršenje ovog zakona tretira se kao kazneno djelo, a ne običan prekršaj. Za obično javno isticanje ili širenje komunističkih simbola prijeti kazna do 5 godina zatvora uz mogućnost pljenidbe imovine. Ako djelo počini organizirana skupina, javni dužnosnik ili ako se simboli šire putem medija, kazna iznosi od 5 do čak 10 godina zatvora.

Hrvatske žrtve

Na temelju raspoložive građe i israživanja na području Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine te Italije pronađeno je 1517 masovnih prikrivenih grobnica.

Institut Ivo Pilar i naš poznati demograf, profesor Šterc, zaključio je na osnovu istraživanja da bi u Hrvatskoj danas bilo više od 6,5 milijuna ljudi da nije bilo zločina komunista. Međutim, danas 2026 godine, Republika Hrvatska ima 3,870 tisuća stanovnika. Dr. sc. Šterc navodi da se broj stanovnika Hrvatske između 1931. i 1948. smanjio za 639 000 osoba, a broj Srba u Hrvatskoj za 170.735

„Svatko može izvesti zaključak gdje je nestala razlika prema 639.000 osoba koje nedostaju u popisu stanovništva 1948. godine, koja populacija nedostaje s najvećim udjelom i gdje se to dogodilo” – ističe dr. sc. Šterc.

U Donjem Maclju u subotu je održana komemoracija i posljednji ispraćaj 500 hrvatskih žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani i preuzeti iz grobnica na području Republike Slovenije, a nazočio im je i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Posmrtni ostaci žrtava ekshumirani su iz četiri masovne grobnice u Sloveniji – Trebče, gdje je pronađeno 10 žrtava, Podstenice/Rugarski klanci, gdje su pronađene 22 žrtve, Košnica pri Celju, gdje je pronađeno 307 žrtava i Cerklje ob Krki, gdje je pronađena 161 žrtva. Na kostima su utvrđeni brojni tragovi nasilne smrti, među kojima višestruki prijelomi, tragovi udaraca tupim predmetima te prostrijelne i strijelne ozljede, a riječ je o 500 mladih muškaraca, među kojima je bilo i maloljetnika.

Ministar Medved podsjetio je kako završetak Drugog svjetskog rata za tisuće hrvatskih vojnika i civila nije značio mir, već početak Križnog puta. Zarobljenici su prolazili kroz Sloveniju i Hrvatsku, a brojna su stratišta postale šume, rudarska okna, rovovi i jame. Naglasio je da su obitelji desetljećima bile prisiljene šutjeti, no da tragovi tih stradanja ponovno izlaze na vidjelo te da se istina nalazi u posmrtnim ostacima.

„Danas prekidamo čekanje koje je trajalo 81 godinu. Pravo na grob je ljudsko pravo, a pravo obitelji naroda da znaju gdje počivaju njihovi mrtvi je civilizacijska obveza svake uređene države”, poručio je.

Podsjetio je kako je upravo zato Ministarstvo hrvatskih branitelja posljednjih godina sustavno nastavilo istraživanja i pronalazak masovnih i pojedinačnih grobnica. Od 2016. provedeno je 635 terenskih izvida i istraženo 96 lokacija i pronađeni su posmrtni ostaci najmanje 2300 žrtava. Među istraženim lokacijama su Jazovka, Gračani, Gospić, Brdovec, Tuškanac, Macelj, Senj, Garešnica, Sveta Nedelja, Novi Marof i druge.

Medved: Ubili su ih i pokušali izbrisati trag

Naglasio je da potraga nije ograničena državnim granicama te je zahvalio Republici Sloveniji na suradnji koja je omogućila povratak 500 hrvatskih žrtava u domovinu.„Granica ih je razdvojila od smrti. Macelj ih danas ponovno povezuje. Ubili su ih, a zatim pokušali izbrisati trag da su ikad postojali. Danas svjedočimo da nisu uspjeli, pronašli smo ih i vratili u Hrvatsku”, istaknuo je Medved.

Naglasio i da se o zločinima totalitarnih režima treba govoriti na temelju činjenica, bez straha i bez umanjivanja bilo kojeg zločina. Posebno se osvrnuo na poratne komunističke likvidacije i potrebu da se o njima govori otvoreno. „Ne činimo to da bismo ponovno otvarali stare podjele, činimo to da zato da bismo zatvorili otvorene rane istinom”, poručio je.

Podsjetio je kako je na području Hrvatske i Slovenije još postoje brojne lokacije masovnih grobnica te da će se njihovo istraživanje nastaviti. Istaknuo je i da potraga za 1725 osoba nestalih u Domovinskom ratu ostaje prioritet Ministarstva hrvatskih branitelja.

Nadbiskup Kutleša: Europa je osudila naciste i fašiste, 

ali ne i komunističke zločine

Europa je s pravom osudila nacizam i fašizam, a za zločine komunističkog režima još nema osude ni pravde za žrtve, rekao je u subotu zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

„Nacistički je režim dočekao Nirnberški proces. Europa je s pravom stala pred stratišta nacizma i fašizma i rekla: Ovo se ne smije nikada ponoviti. Zločinci i zločinački režim su osuđeni”, rekao je Kutleša na misi nedaleko Mostara.

“Ali nad petokrakom na našim prostorima grobna tišina. Nema osuđenih počinitelja zločina, nema stvarne i dosljedne osude komunističkog režima. Nema pravde za žrtve, a pod petokrakom su se na ovim prostorima otvarale jame“, dodao je zagrebački nadbiskup u propovjedi u Bilama, gdje se gradi Memorijalni kompleks ‘Groblje mira’ posvećeno žrtvama totalitarnih režima.

Upozorio je da počinitelji komunističkih zločina nisu odgovarali, već su dočekali mirovine i primili odlikovanja te ih se i danas poštuje.

Pozvao je vlasti da budu dosljedne prema svim žrtvama. “Država može biti vjerodostojna samo onda kada se s jednakim poštovanjem pristupa svim nevinim žrtvama totalitarnih režima i kada prema svima primjenjuje ista moralna načela”, istaknuo je.

Groblje mira na Bilama memorijalni je kompleks posvećen žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća na kojem je dosad podignuto više od 22.000 bijelih križeva, od planiranih 50.000. Ispred svakog križa upisana su imena žrtve, godina rođenja i godina pogibije.

Istina pred sudom povijesti

Isječak iz Homilije nadbiskupa Kutleše prigodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima na Groblju mira na Bilama:

Početkom 1945. partizanske postrojbe ulaze u Hercegovinu. Na ovomu krškom tlu nastaju brojna stratišta. Ljudi su ubijani i bacani u ponore i jame bez suda, bez optužnice i bez utvrđene krivnje. Vojnici i civili. Svećenici, franjevci i časne sestre. Seljaci i učitelji. Očevi i sinovi. Iza svake od tih riječi bilo je lice, ime, dom, nečiji zagrljaj i jedna prekinuta molitva. Bačeni su u jamu. A onda je nad jamom pala šutnja. Teška, zakonska, prijetnjom podupirana šutnja. Godinama nitko nije smio ni pitati gdje su. Majke su pitale u šapatu. Noću. U četiri zida. Djeca su odrastala uz fotografiju oca za kojeg se znalo samo da se nije vratio. Žene su desetljećima nosile crninu ne znajući ni gdje će zapaliti svijeću. Jer bez groba nema ni mjesta žalosti. Bez groba, žalost nema kamo otići. I ta žalost – zatvorena, potisnuta, zabranjena – razarala je obitelji iznutra, naraštaj za naraštajem.

A komunistička je vlast dobro znala što radi. Nije slučajno skrila grobove. Jer grob je moćan. Grob je povlašteno mjesto na kojemu živi razgovaraju s mrtvima. Gdje djeca uče tko su i odakle dolaze. Gdje se narod sjeća. I zato su grobove skrili, da ne ubiju samo tijelo, nego i sjećanje. Da ubiju ne samo jednoga čovjeka, nego cijeli narod koji bi mogao iz toga groba crpiti snagu i u tomu grobu prepoznati sebe. Najveća okrutnost nije bila samo u tome što je čovjeku oduzet život. Najveća je okrutnost bila u pokušaju da mu se oduzme i ono posljednje od ljudskoga dostojanstva: pravo na ime, na grob, na sjećanje i na molitvu.

Nacistički je režim dočekao Nürnberški proces. Europa je, s pravom, stala pred stratišta nacizma i fašizma i rekla: ovo se ne smije ponoviti. Zločinci i zločinački režimi su osuđeni. Odgovornost je utvrđena. Zabrana je zapisana u zakone i udžbenike. I to je dobro. To je pravda. To je civilizacija.

Ali nad petokrakom na našim prostorima – grobna tišina. Nema osuđenih počinitelja zločina. Nema stvarne i dosljedne osude komunističkih zločina. Nema pravde za žrtve. A pod petokrakom su se na ovim prostorima otvarale jame, majke su ostajale bez sinova, žene bez muževa, a djeca su odrastala čekajući očeve koji se nikada nisu vratili. Malo je koji znak u tisućljetnoj povijesti hrvatskoga naroda iza sebe ostavio toliko neisplakanih suza, praznih mjesta za obiteljskim stolom i grobova koji još uvijek čekaju svoje mrtve. Pod njezinom su zastavom domobrani, svećenici, učitelji, pjesnici i očevi obitelji živi bacani u jame. Pod njezinom zastavom zabranjen je grob i zabranjena je žalost i zabranjena je sama istina. Nijedna ideologija koja čovjeku oduzima ime, dostojanstvo i pravo na grob ne može biti temelj pravednoga društva. Počinitelji zločina nisu odgovarali. Dočekali su mirovine. Primali su odlikovanja. Ulice koje nose njihova imena još uvijek postoje. I još uvijek ima onih koji negiraju povijesne događaje, koji kosti u jamama zovu „nužnim gubicima rata“ i koji kažu: „Nemojte kopati po prošlosti.“

Draga braćo i sestre, to nije kopanje po prošlosti. To je iskopavanje istine. A istina se – ma koliko je dugo zatrpavali slojevima laži, šutnje i straha – ne da zauvijek pokopati. Istina je poput sjemena: što je dublje zakopaju, to snažnije nikne.

Zato je dostojno i pravedno da se zločini nazovu zločinima; da se istraže neistražena stratišta; da se pronađenim posmrtnim ostatcima, koliko je moguće, vrati ime i osigura dostojan ukop; da mladi uče cjelovitu povijest; da svaka nevina žrtva svakoga totalitarnog režima bude jednako poštovana. To dugujemo mrtvima. To dugujemo njihovim obiteljima. To dugujemo Istini pred kojom ćemo jednom svi stajati. Dok se istina skriva, rane ostaju otvorene. Dok se tijela traže, žalost ostaje nedovršena. Narod koji ne može pokopati svoje mrtve ne može do kraja oplakati svoju bol, a ono što nije oplakano lako se prenosi kao rana sljedećemu naraštaju. Ali vjerujemo da Bog može ozdraviti rane naroda koji se ne boji istine.

Komentar uredništva:

Da "Europa" provodi PRAVI obračun s komunizmom, fašizmom i nacizmom smjesta bi zabranila ANTIFU i odbacila globalističku ideologiju. Hrvatska ima svoj jugoslavenski partizanski kult jer je Tito imao "posebni" odnos sa zapadom i prije svega sa Englezima, stoga če toj trakavici tek doći kraj kada se razradi i objelodani cijela lažna povijest 2. svjetskog rata.