25.11.2021.  

Ivan Vrljić                                 

Imali smo neku obuku prije prelaska u Specijalnu policiju tu u jednom hangaru na Jelasu. I onda je Šima (Đamić, op.a.) kao tada već iskusan čovjek pred nas stotinjak rekao - dečki moji, rata će biti i to krvavog rata. Mnogi od vas ovdje nažalost to neće preživjeti. Ja se točno sjećam tog trenutka; mi smo sjedili u klupama, a ispred mene su sjedili Gibo (Nikola Butković) i Cec (Ilija Sekulić). Okrenuli su se i nasmijali smo se,  jer nismo to tada tako ozbiljno shvatili. Nedugo nakon toga obojica su poginuli. Gibo u Kašiću prilikom akcije „Maslenica”, a Cec u bosanskoj Posavini na dan kada mu se rodio sin.


Ovako je započeo naš razgovor Ivan Vrljić, poznatiji kao Kinez; pripadnik elitne jedinice Specijalne policije „Šimini anđeli pakla”, i jedan od onih koji su branili Hrvatsku. Ovaj umirovljeni otac troje djece, sada i djed, nakon mnogo nagovaranja odlučio je s nama podijeliti dio priče o svom ratnom putu na kojem je izgubio zdravlje, suborce i prijatelje. Teška obiteljska povijest, politički progoni i egzistencijalni problemi nagnali su njegove roditelje da napuste rodnu Hercegovinu i bolju budućnost potraže u Starom Slatiniku, gdje živi i danas.


Odgajan u vjerničkoj obitelji, od malih nogu je bio svjestan svog nacionalnog identiteta. Nakon završetka srednje škole i služenja vojnog roka u tadašnjoj JNA, Vrljić posao pronalazi u Orioliku. Sa prvim nemirima koji počinju 1990.-e , daje otkaz i dragovoljno pristupa novoosnovanoj hrvatskoj policiji, iako liječnički pregled prolazi tek iz drugog pokušaja. Nakon nekoliko mjeseci obuke i obavljanja uobičajenih policijskih poslova postaje član Specijalne jedinice policije koja će se kasnije proslaviti kao „Šimini anđeli pakla”


Prvi teren je bio u srpnju 1991. godine, a prije toga je poginuo Zvonko Mikolčević (prvi poginuli branitelj iz Brodsko- posavske županije, op.a.)  kojeg sam osobno iznosio kada  su dovezli tijelo. I tu sam već bio malo ljut, a sutradan smo pohvatali švercere koji su prenosili oružje preko Save tu kod Poloja. Opkolili smo dio naselja i mirnim putem preuzeli oružje, a nekoliko dana kasnije otišao sam u Glinu. Na tom prvom terenu imao sam vatreno krštenje. Dečki iz Lučkog (antiteroristička jedinica specijalne policije, op.a.) očistili su taj dio od četnika pa smo mi došli s Požežanima i dečkima iz Gradiške. Na ulazu nas je dočekao JNA tenk sa cijevi uperenom u autobus. Proveli smo tamo oko dva tjedna. Prvi tjedan je bio relativno miran, a drugi dosta turbulentniji. Jedno jutro počelo je granatiranje koje se protegnulo u cjelodnevni okršaj. Iako je povlačenje bilo najavljeno za tu večer, mi smo ostali zadnji na položaju. Povukli smo se na brdo iznad Viduševca i tražili pomoć koja nije stizala. Nikada neću zaboraviti kolegu Kucjenića koji je otišao po municiju i vukao ju u sanducima preko oranica. Nitko od mještana mu nije htio pomoći, a kada je došao do nas toliko je žurio opskrbiti nas da je nožem i rukama trgao sanduke dok nije isjekao prste. Kasnije je poginuo u Vukovaru.

Ivan Vrljić 

 

Nakon povlačenja iz Gline Vrljić odlazi kući u Stari Slatinik gdje nalazi svoju obitelj u crnini. Naime, povjerovali su vijestima beogradske televizije koja je izvještavala o dvjesto poginulih ustaša u Glini. Poslije kratkog „odmora” u Podvinju, došlo je vrijeme za zamijeniti branitelje koji su tada bili u Vukovaru.


13. kolovoza 1991. Šima je postrojio nas dečke i rekao nam da odlučimo tko želi ići, a tko ne jer već se ginulo. Supruga i ja na taj dan slavimo godišnjicu braka, a isti smo dan saznali i da je treće dijete na putu. Kada sam došao kući po municiju nije se lako pomirila s mojom odlukom, molila me da ne idem- govori Kinez.


Sami put u Vukovar počeo je poprilično idilično, kao odlazak na izlet. Lijepo vrijeme i naizgled miran gradić, ali i neka poznata lica s kojima su se zamijenili za dežurstvo ostavila su pozitivan dojam na našeg sugovornika. Prve intervencije uglavnom su se svodile na klasične policijske poslove iz domene narušavanja javnog reda i mira i obiteljskog nasilja.


Prvi ozbiljniji incident se dogodio u zgradi pošte, 21. kolovoza, kada je ustrijeljen jedan civil nakon čega su se pojavila dva borbena vozila JNA, što je uspješno riješeno pregovorima. Samo nekoliko dana poslije, 24. kolovoza, kombi je naletio na mine u Borovu naselju, a mi smo bili zaduženi za praćenje situacije. Srećom, i to je prošlo mirno. Nakon što smo otišli prema Borovu u stacionar u željezničku postaju počinje granatiranje, a našli smo se i na nišanu snajperista iz obližnjeg nebodera. Tu večer bili smo dežurni interventni vod, a Šima nas je obavijestio o dojavi da ujutro četnici kreću od Borova sela prema gradu sa tenkovima.


Slijedom te informacije, Šimini anđeli pakla rasporedili su se po kućama duž Trpinjske ceste. Sa Kinezom je bio i njegov šogor, Zlatko Lucić- Patak, koji je na početku ceste držao položaj sa ručnim bacačem za uništavanje tenkova.


U ranim jutarnjim satima 26. kolovoza čuli smo brujanje tenkova i prve granate. Iako smo razmišljali o povlačenju nismo se odlučili povući jer nismo imali vezu s ostatkom voda, a brinuli smo za Patka i dečke koji su bili pedesetak metara ispred nas na položaju. U jednom trenutku ugledao sam pokojnog Bricu (Ratko Brico) koji je pokazao povlačenje. Nismo znali da su se svi povukli prije nas. Povlačili smo se do jednog dijela ulice gdje se nalazila bloketara, a iza paleta sa naslaganim blokovima bila su parkirana dva naša vozila, takozvani bedfordi. Nas nekoliko je uspjelo pretrčati cestu i spojiti se sa ostatkom voda. U tom trenutku ugledali smo svjetleće snajperske metke i kada smo otkrili odakle puca eliminirali smo ga. Na inicijativu pokojnog Brice, pokojni Kucjenić Željko je odvezao jednog bedforda jer tenkovi su bili preblizu pa smo drugog odlučili dići u zrak.

JNA tenkovi tada su već bili na nekih stotinu i pedeset metara udaljenosti.

Patak, moj šogor, uzeo je RPG (laki ručni raketni bacač , op.a.) i preko ograde nanišanio tenk. Obzirom da je Brico bio viši rastom ponudio se da će on pucati, međutim, nije imao niti čepiće za uši niti je znao da mora zinut pa je tako oštetio sluh. Nakon što je ispalio granatu i kada su se razišli ispušni plinovi mi smo istrčali iz zaklona i vidjeli kako je granata samo prošla između borbenog vozila i tenka koji se nalazio na početku kolone. Shvatili smo da će neprijatelj brzo uzvratiti i to je posljednje čega se sjećam- priča Kinez.


Nisam čuo eksploziju. Otvaram oči, ne čujem ništa osim zujanja i dozivam  dečke, ali nikoga ne mogu dozvati. Pretpostavio sam da sam jedini ostao, ali problem je bio i što nisam ništa vidio. Zaključio sam da sam slijep, ali nekako sam napipao svoju pušku i čuo zvuk nečijih koraka. Bio je to moj šogor koji me pokušao osoviti na noge, međutim, hodati nisam mogao. Bol je bila strašna.


Suborci su izvukli Vrljića i nosili ga do zaklona odakle ga je, nakon pružene prve pomoći, pokojni Brico na leđima odnio do ostatka jedinice, otkuda je prebačen u vukovarsku bolnicu. Na lijevo oko postepeno mu se počeo vraćati vid, ali zbog puno izgubljene krvi  iz ranjene noge izgubio je svijest. Nakon trijaže u Vukovaru treći dan je kroz kukuruzni put prebačen u Osijek, a nakon toga i u Zagreb, na Rebro, gdje slijede brojne operacije i dugotrajni oporavak. Naknadno je saznao da je na dan kada je ranjen život izgubio njegov prijatelj Željko Kucjenić. Cijelo vrijeme je bio uvjeren kako će se vratiti na teren u narednih mjesec dana, a zapovjednika Đamića je zamolio da javi suprugi i obitelji kako je riječ o lakšim ozljedama ne bi li ih poštedio dodatnih stresova. Nažalost, nakon gangrene noge i operacija oka narednih mjesec  dana Vrljić je pao sa 78 na samo 55 kilograma.



Znao sam da ću preživjeti, ali nije bilo lako. Ja sam si u glavi posložio da se uskoro vraćam na frontu, ali to se dogodilo tek nakon godinu dana. Dva mjeseca sam bio u bolnici, nakon  toga u toplicama. Najgori mi je dan bio kada je pao Vukovar, tu nemoć i tugu ne mogu staviti u riječi. Slušati i gledati te vijesti i kolonu bilo je neizdrživo - priča Vrljić.


U jesen 1992. godine vraća se u bazu u Brod. Zapovjednik mu nije mu dozvoljavao odlazak na terene, ali naknadno je saznao kako ga je upravo njegova supruga molila za poštedu. Vrljić nastavlja svoj profesionalni put u administraciji. Teško je bilo, naglašava, svaki puta kad su dečki odlazili na teren i ginuli tamo. Razmišljao je i o odlasku u 3. gardijsku brigadu, a u tom razdoblju najteže mu je pala smrt Stipe Vukovca u operaciji „Bljesak”. Supruga je tada prvi puta uvidjela neke simptome PTSP-a, što je Vrljić nijekao.


- Nikada nisam htio piti lijekove, izborio sam se s time na neki svoj način. Spasila me moja obitelj koja mi je najveća podrška, posebice moja supruga.


Umirovljen je, kako kaže prisilno, prije tridesete godine. Stopa invalidnosti od 70% i trajne zdravstvene posljedice ostavile su traga. Svoj mir pronalazi u radu oko kuće, po vrtu, ali najviše u slikanju. Zanimalo nas je i kako komentira Hrvatsku danas.


- Imamo državu, ali nemamo vlast. Ovo danas s ovim terorom je nezapamćeno. Džaba nam sve ovo jer ovako duboke podjele u društvu nikada nismo imali, a dojma sam da ova pandemija samo doprinosi daljnjem raslojavanju. Nisam zadovoljan nikako, razočarao sam se u pojedine političke opcije. Ne odobravam ni Istanbulsku konvenciju niti trenutnu garnituru na vlasti. Smatram da moje mišljenje dijele brojni drugi dragovoljci Domovinskog rata jer se ovakvom politikom odmičemo od onoga što je čuvalo Hrvate kroz stoljeća, a to je vjera. Neke vrijednosti se bacaju u drugi plan i to me žalosti. Mojih dvoje od troje djece otišlo je raditi u inozemstvo i to me strašno pogađa jer nismo se za ovo borili. Nadam se boljim vremenima, ali teško mi je u to vjerovati. Međutim, ne žalim ni za čim i ponovno bih prvi stao na branik domovine – zaključuje Vrljić.

Kompletan sadržaj na ovim stranicama od 2015 © Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana