Page 364

Dr. sc. Joško Badžim / Geopolitika

Kulturno-politički nasrtaji na Hrvatsku kao izraz strategije SANU

Kako SANU, u simbiozi s hrvatskim ljevičarima, želi prekrojiti modernu hrvatsku povijest i destabilizirati državu

U zadnjih nekoliko mjeseci svjedoci smo održavanja raznih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj, koje znatan dio hrvatske javnosti smatra iskazima velikosrpskih i jugoslavenskih političkih stavova i politika.

S druge strane te se manifestacijese u velikoj mjeri financiraju iz proračuna Republike Hrvatske ili tijela regionalne i lokalne samouprave. Na takvu neobičnu situaciju reagirale su prosvjedima neke organizacije i skupine hrvatskih ratnih veterana i navijača sportskih klubova uz podršku dijela domoljubno orijentirane javnosti.

U pojedinim slučajevima prosvjedi su od strane državnog odvjetništva i policije kvalificirani kao kaznena djela, a nekim počiniteljima je čak određen i jednomjesečni pritvor. Događaji su razbuktali vehementne političke rasprave, a naročito na liniji između vladajućeg HDZ-a te lijevih i srpskih stranaka.

HDZ ih financira a oni ga napadaju

Usprkos tome što vladajući HDZ financira navedene manifestacije, lijeve i srpske stranke optužuju ga da na odlučujući način doprinosi navodnom porastu desnog ekstremizma u društvu. Posebno se u tom smislu spočitava HDZ-u da tolerira tzv. povijesni revizionizam, a zapravo pokušaje znanstvene revizije velikosrpskih i jugokomunističkih povijesnih konstrukcija o događajima iz Drugog svjetskog rata, kao i to da tolerira korištenje u javnosti simbola s dvostrukom konotacijom, odnosno onih koji su svojstveni ili povezani s NDH ali su naknadno konvalidirani zbog legitimne uporabe u kontekstu Domovinskog rata.

S druge strane, Vlada i predstavnici HDZ-a ocjenjuju navedene kritičke nastupe lijevih i srpskih stranaka histeričnim, neutemeljenim i neodmjerenim pokušajima stjecanja političkih probitaka, a kojima ujedno doprinose i jačanju desnog radikalizma.

Što se tiče aktera s desne i konzervativne političke scene, dojam je da su, uz neke iznimke i sporadične nastupe, općenito pokazali popriličnu rezerviranost u odnosu na navedenu situaciju.

Uz navedene vanjske manifestacije i narative čini se važnim za sveukupno razjašnjavanje situacije pokušati proniknuti i u njezinu pozadinu odnosno uzroke, uvjetovanosti i krajnje ciljeve ključnih aktera, dakle vodećih srpskih političkih predstavnika u Hrvatskoj, vladajućeg HDZ-a, lijevo-liberalnih te desno-konzervativnihstranaka.

Srpska strana promovira strategiju SANU

Srpska strana usprkos realno privilegiranom položaju u Hrvatskoj (npr. zajamčene kvote zastupnika u Saboru, u tijelima vlasti državne, regionalne i lokalne razine, obilno financiranje kulturnih i drugih projekata) i općenito pristojnom stavu hrvatske javnosti prema Srbima (npr. odnos prema srpskim turistima, sezonskim radnicima, Srbima u Hrvatskoj i dr.), uporno nastupa s pozicija navodne ugroženosti pozivajući se na navodne pojave desnog ekstremizma, te promovirajući političke stavove koji su očito na jugoslavenskoj i velikosrpskoj liniji.

Iz toga je jasno kako namjera srpskog vodstva u Hrvatskoj nije osiguranje legitimnih interesa srpske zajednice kao najbrojnije nacionalne manjine u Hrvatskoj nego da se radi o implementaciji strategije usmjerene na obnavljanje političkog utjecaja u Hrvatskoj, a koji je izgubljen uspostavom samostalne hrvatske države te rezultatom rata koji su Srbi pokrenuli u cilju zadržavanja Hrvatske unutar Jugoslavije ili eventualno amputacije dijelova hrvatskog teritorija i pripojenja Srbiji.

Prema javno dostupnim podacima i pokazateljima, proizlazi da se radi o strategiji koja je osmišljena u srpskoj krovnoj znanstvenoj i kulturnoj instituciji SANU, a čija je suština u povratku srpskog utjecaja u mirnodopskim uvjetima i s osloncem na zapadne sile u novim geopolitičkim uvjetima koji su nastali raspadom SSSR-a i Varšavskog pakta te proširenjem EU i NATO-a znatno istočno od Srbije, sve do obala Crnoga mora i šire.

Umjesto ratova kao osvajačkih i velikosrpskih, žele ih pretvoriti u međuetničke i građanske

U povratku srpskog legitimiteta izgubljenog ili jako narušenog ratovima koje su pokrenuli i vodili u cilju očuvanja Jugoslavije pod srpskom hegemonijom ili proširenja Srbije na teritorije drugih bivših jugoslavenskih republika, važna uloga posvećena je promijeni dominantne paradigme navedenih ratova. Umjesto kvalifikacije ratova kao osvajačkih i velikosrpskih trebalo se izboriti za novu kvalifikaciju ratova kao međuetničkih i građanskih sukoba nastalih zbog „pogrešnih“ politika, a vođenih ponajviše uskim nacionalističkim i secesionističkim interesima s elementima nacizma, fašizma, vjerskog fundamentalizma i slično.

Povratkom legitimiteta izgubljenog zbog poduzimanih osvajačkih i zločinima opterećenih ratova računalo se u navedenim krugovima da bi Srbija ponovo mogla nametnuti svoje politike i interese širenja utjecaja i okupljanja srpske zajednice u postjugoslavenskim zemljama odnosno na prostoru „srpskog sveta“.

U smislu navedene promjene paradigme rata može se primjerice razumjeti činjenica da je poseban intenzitet srpskih kulturno-političkih manifestacija planiran baš u mjesecu studenome, kada je fokus hrvatske javnosti usmjeren prema sjećanjima na Vukovar, Škabrnju i druga mjesta širom Hrvatske koja su tih dana 1991. g. bila izložena najtežim naletima velikosrpske i zločinačke agresije i najvećim stradanjima branitelja i civila.

Udar na paradigmu Vukovara je udar na Domovinski rat

Obrana i pad Vukovara 18. studenoga 1991. g. zapravo je dominantna paradigma Domovinskog rata, koja dodatno jača ili izoštrava stav i percepciju Hrvata o karakteru Domovinskog rata, o agresoru i njegovim političkim namjerama, o počinjenim masovnim zločinima, o podnesenoj žrtvi branitelja i civila, i td. Navedena paradigma vjerojatno je najdublje i najjasnije ugravirana u kolektivnu svijest hrvatske nacije i s te osnove uvijek iznova regenerira stav hrvatske nacije o sebi samoj, o njenim protivnicima i opasnostima, o velikoj cijeni i vrijednosti državne samostalnosti, i td.

Osim toga, u slici napada na Vukovar do kraja je razotkriven karakter rata kao vojne agresije Srbije poduzete s glavnim vojnim snagama smještenim i mobiliziranim u Srbiji, uz angažman srbijanskog policijskog i obavještajnog aparata, logistike, uz opću medijsku podršku, masovno zlostavljanje hrvatskih zarobljenika i civila u logorima na teritoriju Srbije s počinjenim masovnim zločinima i iskazima mržnje, sa širokom upotrebom zločinačkih paravojnih formacija pod kontrolom srpskih tajnih službi, s organizacijom ratnih zločina od strane tajnih službi i vojnog vrha, a najvjerojatnije i političkog i akademskog, poput SANU, koja je bila glavni strateški pokretač i voditelj ovog zločinačkog i osvajačkog rata odnosno velikosrpskog političkog projekta.

Otuda su s velikosrpske strane organizirani brojni pokušaji destabilizacije navedene paradigme. U tom smislu možemo se podsjetiti npr. na tradicionalne performanse bacanja vijenaca u spomen na ubijene Srbe iz Vukovara, čime se sugerira da je intervencija srpske i tada još nominalno jugoslavenske vojske uslijedila ne kao čin zločinačke i osvajačke agresije nego kao obrana srpskog stanovništva u Vukovaru.

Nadalje, na medijskoj sceni ostat će upamćen pokušaj jednog prosrpski i projugoslavenski orijentiranog novinara iz Hrvatske koji se 2021. g. korištenjem psovki obrušio na obilježavanje obljetnica pada Vukovara smatrajući da iste ometaju normalizaciju života, no istina je da te obljetnice nisu prepreka normalizaciji života nego obnavljanju jugoslavenskih ideja i narativa jer učvršćuju svijest o važnosti i cijeni hrvatske državnosti i o opasnostima koje Hrvatskoj i svim njenim odanim građanima prijete od velikosrpskih i jugoslavenskih ideja.

Uhićenje u BiH i skandalozni razgovori srpskih tužitelja s dr. Njavrom i V. Bosanac

Organizirani pokušaj podrivanja i zamjene ratne vukovarske paradigme viđen je na posebno zanimljiv način još 2011. g. uhićenjem u BiH, temeljem međunarodne tjeralice, vukovarskog branitelja Tihomira Purde i pokušajem njegovog kaznenog procesuiranja u Srbiji za navodne zločine s hrvatske strane u Vukovaru, a na temelju „dokaza“ pribavljenih ispitivanjem pod torturom Purde i drugih hrvatskih zatočenika u srpskim logorima.

U približno isto vrijeme obavljani su u suradnji s hrvatskim institucijamai skandalozni razgovori srpskih istražitelja s legendarnim i herojskim liječnicima vukovarske ratne bolnice, dr. Vesnom Bosanac i dr. Jurajom Njavrom, a radi prikupljanja iskaza o navodnim ratnim zločinima nad Srbima u vukovarskoj ratnoj bolnici. Ovome se može pridodati i pokretanje kaznenih postupaka protiv čelnih ljudi obrane nekih hrvatskih gradova kao Siska i Osijeka te haški procesi za Oluju s prvostupanjskom presudom koja je za tzv. udruženi zločinački poduhvat osudila cijelo hrvatsko političko i vojno vodstvo.

Ratni Dubrovnik

Pored Vukovara, kao posebna prepreka pokušajima promjene paradigme rata te povratka srpskog legitimiteta i utjecaja, važnu ulogu imala je i paradigma rata u Dubrovniku 1991., a s obzirom da u Dubrovniku nije bilo uobičajenih srpskih izgovora za rat kao npr. „ugrožene“ srpske manjine koju je trebalo vojno štititi od „povampirenog ustaštva“, nije bilo sukoba srpske i hrvatske etničke zajednice niti kasarni JNA koje bi bilo legitimno deblokirati, a kako su inače sa srpske strane opravdavali napade na mnoge druge hrvatske gradove.

U napadu na Dubrovnik i Konavle radilo se, dakle, o jasnom izrazu zločinačke vojne agresije Srbije u zajednici s tadašnjom prosrpskom Crnom Gorom, poduzete u cilju osvajanja teritorija Hrvatske. Osim toga radilo se i o nečuvenom ratnom divljaštvu ili odsustvu minimalne civilizacijske rezerve ili obzira prema svjetski poznatoj i priznatoj kulturnoj baštini Dubrovnika. Time se velikosrpska agresija uvelike i definitivno razotkrila kao agresorska i zločinačka i na širem međunarodnom planu.

Da bi se promijenila ili barem nekako prevladala paradigma rata u Dubrovniku, organizirani su 2011. g. u Beogradu kulturno-politički projekti odnosno spektakularni koncerti velike hrvatske pjevačice i Dubrovkinje Tereze Kesovije, a potom je svojim koncertom u Dubrovniku uzvratila Beogradska filharmonija.

Napade na paradigmu Domovinskog rata pokušalo se provesti i u organizaciji projugoslavenskih ljevičara iz Hrvatske, npr. na recentnoj kulturnoj manifestaciji u Benkovcu, stavljanjem u prvi plan ideje dekonstrukcije Domovinskog rata odnosno njegove reinterpretacije prema srpsko-jugoslavenskom obrascu te uklanjanja iz hrvatske kolektivne svijesti, a kao navodne prepreke suživotu s tamošnjim Srbima.

Potom je na manifestaciji u Šibeniku i Republika Hrvatska u nekim programskim sadržajima na implicitan način karakterizirana kao plod nacionalizma i kao prepreka normalnom građanskom životu, pri čemu se inkliniralo prema jugoslavenstvu i tipično jugokomunističkim interpretacijama Drugog svjetskog rata i zlouporabom činjenice da je velik broj Hrvata participirao u partizanima i da je partizanska opcija završila na pobjedničkoj i antifašističkoj strani zajedno s ključnim i vodećim zapadnim silama, a nasuprot NDH, uz koju se implicite vezuje hrvatski nacionalizam odnosno patriotizam.

U ime „Srpskog sveta“

Srpska memorandumska politika je potpuno jasna. Sastoji se u nastojanju oko toga da se kulturno-političkim projektima (kulturni centri u Hrvatskoj, manifestacije i slično), podrškom medija, estrade, gospodarskim penetracijama i političkim jačanjem naslonjenim na ljevicu i na zapadne centre moći, obnovi srpski položaj u Hrvatskoj izgubljen raspadom Jugoslavije odnosno uspostavom RH i ishodom rata, te da se Srbi iz položaja nacionalne manjine prometnu ponovo do statusa konstitutivnog naroda uključujući i s teritorijalnim autonomijama na pojedinim područjima s posebnim vezama sa Srbijom i „srpskim svetom“ odnosno srbiziranom Crnom Gorom i Republikom Srpskom u BiH.

U tom cilju dodatno, zajedno s hrvatskim ljevičarima, protagonisti srpskih memorandumskih politika, problematiziraju ili histeriziraju na pojave čvršćih izraza hrvatskog domoljublja prepoznajući ih kao branu vlastitim nastojanjima i nastojeći doprinijeti njihovom suzbijanju i potiskivanju na margine. Na taj način se usprkos razumnim znanstvenim protuargumentima i dalje uporno održava predimenzionirana slika npr. logora u Jasenovcu te se stalno reproduciraju hipersenzibilizirane reakcije na navodne pojave ustaštva što je predsjednik vlade Andrej Plenković ispravno kvalificirao kao svojevrsnu antiustašku histeriju.

Zločinački karakter NDH naravno da nije upitan kao što na svoj način nije upitan ni zločinački karakter jugokomunističkog partizanskog pokreta, no preuveličavanje zločina NDH i paralelno s time relativiziranje i nekritičko podvođenje pod legitimaciju antifašizma jugokomunističkih zločina i totalitarističko-nedemokratske ideološke diktature, ne odgovaraju istini te štete hrvatskim nacionalnim i državnim interesima na međunarodnom (narušavanje ugleda) i unutarnjem planu (nacionalne podjele i nestabilnost).

HDZ ima problem objasniti svojim biračima ono što se svi pitaju

Osim s ljevičarima, srpske političke nomenklature u Hrvatskoj surađuju i s HDZ-om i njegovim vladama, što se odvija pod pokroviteljstvom zapadnih sila i uvjetovano je njihovim geopolitičkim interesima, a srpska strana se time obilato koristi za unaprjeđenje svojih ciljeva dok HDZ ima naročit problem objasniti svoje poteze odnosno pogodovanje velikosrpskim politikama vlastitim biračima.

U tom smislu, HDZ i svojim negativnim stavom prema istraživanjima npr. karaktera i broja žrtava Jasenovca pridonosi održavanju sadašnje iskrivljene i predimenzionirane slike o tome zločinu, čime ide na ruku ljevičarskim i velikosrpskim politikama, a šteti i već navedenim vanjskim i unutarnjim hrvatskim interesima.

Kao važan dio velikosrpskog memorandumskog paketa može se istaknuti i već navedene stalne pokušaje kulturno-političke rehabilitacije jugokomunizma odnosno titoizma (npr. obnova broda Galeb i sl.) te jugokomunističke interpretacije partizanskog rata pod krovnom legitimacijom antifašizma, savezništva sa zapadnim silama te značajnom ulogom Srba.

Sve to zajedno pruža njihovim političkim i ukupnim nastojanjima legitimitet i povoljnu političku i društvenu atmosferu za daljnje napredovanje odnosno širenje srpskog utjecaja i za povrat pozicija izgubljenih hrvatskim državnim osamostaljenjem i ishodom rata, a što se ima u konačnici realizirati povratkom konstitutivnog statusa, uspostavom teritorijalnih autonomija s posebnim vezama sa Srbijom i „srpskim svetom“ odnosno srbiziranom Crnom Gorom i Republikom Srpskom u BiH.

Ne isključuju ni novi rat

Uz sve navedeno, vodeće političke snage u Srbiji ne odbacuju mogućnost da bi do redefiniranja položaja Srba u RH i ukupnog redefiniranja hrvatsko-srpskih odnosa moglo doći i u novim ratnim potresima za koju svrhu Srbija intenzivno priprema vlastite oružane snage, a dodatno i podupire u Hrvatskoj obnavljanje srpskog položaja i potencijalnih teritorijalnih uporišta nove srpske pobune i otpora prema hrvatskim vlastima.

Histerični ili krajnje neuravnoteženi, nerazmjerni i razdražljivi javni nastupi ljevice u Hrvatskoj i napadi na HDZ, a zbog navodne krivnje za navodno puštanje iz boce neoustaškog duha, toleriranjem simbola s dvostrukom konotacijom i tzv. povijesnog revizionizma, mogu se razumjeti na više načina.

Primarno, ne može se odbaciti teza kako je posrijedi izraz političke borbe i u istoj posezanje za argumentima kojima se može pokušati kompromitirati HDZ kao glavnog političkog suparnika. No tome treba pridodati i još neke činjenice kao npr. da je značajan dio ljevice u Hrvatskoj proizišao iz jugokomunističke strukture koja je nakon gašenja Hrvatskog proljeća 1971.g. i progona njegovih protagonista, oblikovana protuhrvatski, da bi nakon 1990. g. hrvatsku državnu samostalnost prihvatila kao nužnost ali ne i kao izraz uvjerenja ili iskrene podrške.

Naslijeđeni jugokomunistički mentalitet ili sustav političkih vrijednosti, po svojoj naravi je protivan svemu što afirmira ili unaprjeđuje hrvatsku državnost i interese, a uključuje i histeričnu reakciju na iskaze patriotizma dovodeći ih olako u vezu s NDH.

Nadalje, ovome treba pridodati i činjenicu da je hrvatska nacija u svom povijesnom kontinuitetu i u svojoj najužoj jezgri zapravo prožeta primarno katoličkim kulturnim obrascima i vrijednostima i da hrvatsko domoljublje podrazumijeva upravo takve vrijednosti, barem na simboličkoj razini. Ta činjenica, međutim, odlučujuće utječe na to da se ljevica u Hrvatskoj slabo poistovjećuje s tako strukturiranom hrvatskom nacijom i da prema istoj reagira negativno, bilo pokušajima nametanja vlastite slike hrvatskog identiteta ili pribjegavanjem alternativnim identitetima na tragu kozmopolitizma, globalizma i slično, no njihova najveća „slabost“ je definitivno jugoslavenstvo

Marxizam i woke liberalizam

Nesklonost krajnjih ljevičara prema tradicionalističkoj prokatoličkoj koncepciji ili predodžbi hrvatske nacije u 20. je stoljeću bila dodatno hranjena utjecajem materijalističkog i antireligijskog marksizma, a aktualno – utjecajem neomarksističkog woke liberalizma koji se još radikalnije obrušava na tradicionalne vrijednosti i njihovu religijsku, a pogotovo kršćansko-katoličku osnovu. Pri tome izgleda da je nekadašnje zauzimanje ljevice za socijalnu solidarnost ili zaštitu širokih radničkih i seljačkih slojeva potpuno napušteno, te se suvremena ljevičarska ideologija stavila u službu potpore multinacionalnom krupnom kapitalu sa svim pripadajućim agendama.

Za razliku od Hrvatske u kojoj su ljevičari neskloni hrvatskom domoljublju, u Srbiji su primjerice mnogi ljevičari ujedno i najistaknutiji srpski nacionalisti ili patrioti. Osim toga zamijećeno je i kako su najistaknutiji ljevičari u Hrvatskoj održavali posebno bliske i sadržajne odnose s čelnikom SPC-a u Hrvatskoj, a sadašnjim patrijarhom Porfirijem, čak i bez obzira na njegove otvorene pročetničke inklinacije, dok na Katoličku Crkvu i njene autoritete u Hrvatskoj gledaju s velike distance i s neskrivenim podozrenjem.

Naravno, ljevičare u Hrvatskoj, kao i SPC i srpske nacionaliste u cjelini, povezuje jugoslavenstvo kao zajednička platforma, a osim toga SPC u svom nastupu ne ističe moralna kršćanska načela u mjeri koja bi ljevičarima predstavljala prepreku zbližavanja oko osnovne i zajedničke jugoslavenske ideje.

Umjesto na krivce, obrušili se na prosvjednike

Navedeni i sporni srpski i ljevičarski kulturni programi sagledavaju se sa strane HDZ-ove vlasti isključivo kroz prizmu nadležnosti državnih resora nadležnih za kulturu i manjinske politike, a pritom se zanemaruje nacionalno-sigurnosna dimenzija istih projekata i sukladno tome nadležnost drugih odgovarajućih institucija odnosno sustava nacionalne sigurnosti, a zbog očite ukorijenjenosti navedenih kulturnih programa u velikosrpskom memorandumskom konceptu usmjerenom na povratak srpskih pozicija u Hrvatskoj izgubljenih hrvatskim osamostaljenjem i ishodom Domovinskog rata što u konačnici smjera prema destabilizaciji i potkopavanju hrvatske nacionalne sigurnosti.

Tako, umjesto da institucionalnim putom onemoguće u suštini velikosrpske projekte, vlasti su se tek obrušile na prosvjednike, uglavnom neovisne udruge hrvatskih ratnih veterana i navijačke skupine pri čemu izgleda prilično sporan stupanj primijenjene represije odnosno kvalificiranje prosvjeda kao kaznenih djela uz dodatno određivanje protagonistima jednomjesečnog pritvora.

Politički gledano jasno je kako HDZ-u ne odgovaraju histerične reakcije kojima se ljevičari i srpski predstavnici referiraju na iskaze hrvatskog domoljublja s korištenjem simbola s dvostrukim konotacijama i slično, jer time dolazi u fokus političke i opće javnosti činjenica da HDZ financira velikosrpske kulturno-političke manifestacije čime je ta stranka dovedena u neugodnu situaciju pred vlastitim članstvom i pred biračima koji su u znatnoj mjeri patriotske orijentacije i koji ne podržavaju financiranje i odobravanje protuhrvatskih projekata.

Na kraju, nameće se kao logično i ključno pitanje, zašto vodstvo HDZ-a provodi navedene štetne politike financiranja i zaštite velikosrpskih projekata na koje i jedan dio stranačkog članstva kao i značajan dio biračkog tijela HDZ-a gleda kritički i negativno?

Jedini logični odgovor

Jedini logični odgovor je da se radi o snažnom međunarodnom pritisku, a u prilog tome može se podastrijeti i puno javno dostupnih argumenata. Dovoljno je npr. podsjetiti na činjenicu da je 2019. g. američki veleposlanik u Hrvatskoj R. Kohorst otvorio Spomen-dom boraca NOB-a u Srbu, a čiju je izgradnju, uz hrvatsku, financirala i američka vlada, dodatno i US Army Corpsof Engineers te UNDP, a sve to nasuprot ili usprkos činjenici kako je novija hrvatska historiografija nedvojbeno utvrdila da je srpski oružani ustanak u Srbu bio ujedno i teški ratni zločin i genocid nad tamošnjim hrvatskim stanovništvom i da je stoga neprihvatljivo njegovo podupiranje ne samo iz hrvatskih nego i općih humanističkih ili moralnih razloga.

Osim toga jasno je kako se radi o projektu koji je također kao i naprijed navedene kulturne manifestacije zamišljen kao instrument obnove srpskog utjecaja u Hrvatskoj ili postupne uspostave konstitutivnog statusa utemeljenog na političkom legitimitetu koji proizlazi iz srpske uloge u NOB-u, njegovom antifašističkom karakteru i povezanosti s tadašnjom koalicijom zapadnih pobjedničkih sila koje i danas dominiraju mnogim ključnim zbivanjima na hrvatskom i općenito internacionalnom prostoru.

U navedenom smislu – vanjskog utjecaja na ove događaje, treba gledati i na činjenicu da je HDZ nakon izborne pobjede krajem 2003. g., na iznenađenje javnosti i glasača HDZ-a, umjesto opće očekivane i komotne koalicije s HSP-om ostvario koaliciju sa srpskim SDSS-om, čime je vodeća stranka Srba u RH na velika vrata ušla u politički život Hrvatske, da bi zatim uslijedili i svi njihovi kulturno-politički i drugi projekti usmjereni na povratak pozicija koje su izgubili hrvatskim državnim osamostaljenjem i ratom devedesetih.

U gornjim činjenicama treba tražiti i razloge rezerviranog, sporadičnog ili vrlo doziranog stava o navedenim srpskim projektima od strane desnih hrvatskih stranaka kao i razloge niza drugih neobičnih zbivanja na desnom političkom spektru, od nerazjašnjenih napuštanja stranaka od strane istaknutih članova, kontinuiranih rascjepa, podjela i usitnjavanja, i općenito funkcioniranja mnogih desnih stranaka kao usko usmjerenih aktivističkih platformi bez sustavnog i cjelovitog pogleda i konstruktivnog doprinosa javnim politikama i interesima RH. Teško se oteti dojmu da je desna politička scena zapravo upravo projektirana na način da ne može predstavljati ozbiljnu političku snagu nego funkcionirati u svojstvu sitnih utega na političkoj vagi, koji se, ovisno o situaciji i željama projektanata, mogu pridruživati kao pretega glavnim političkim polovima.

U svakom slučaju, glavno izvorište sadašnje problematične i štetne situacije u Hrvatskoj, jest nedvojbeno u moćnim inozemnih čimbenicima, i zato i rješenja trebaju jedino otuda doći odnosno na način da vanjski pritisci na Hrvatsku popuste i da geopolitičke strategije velikih zapadnih sila uzmu u obzir i hrvatske interese. Posebno one koji su važni ili vitalni, a ovdje se upravo o takvima radi.

Trenutačno je jedinstvena prilika da se s hrvatske strane pokuša inicirati promjena takve vrste, a uslijed dolaska na vlast Donalda Trumpa koji je promijenio mnoge dosadašnje politike koje su čvrsto dominirale na unutarnjem i vanjskom planu pokazavši pritom izniman osjećaj (vjerojatno donesen iz poslovnog svijeta) za usklađivanje i pomirenje različitih interesa kao i za poštovanje univerzalnih ili općeprihvaćenih načela i ciljeva u međunarodnim odnosima, a koji su zadnjih godina izgledali posve zanemareni (npr. mir, humanost, pravda, itd.).

Međutim, da bi došlo do promjena američke strategije prema Hrvatskoj i zapadno-balkanskoj regiji u sklopu koje smo u američkim koncepcijama primarno promatrani, moraju s hrvatske strane doći novi, odgovarajući, razložni i uvjerljivi stavovi koji će zastupati hrvatske interese i zahtjeve ali koji će ujedno pokazati i šire razumijevanje geopolitičke i vanjskopolitičke situacije odnosno interesa drugih uključenih aktera, u ovom slučaju primarno SAD-a.