Zoran Kresić

Iako se hrvatski jezik predaje u osnovnim školama tek od kraja 19. i početka 20. stoljeća, povijest hrvatskog jezika na europskim sveučilištima ima fascinantnu i gotovo nepoznatu priču. To zapravo svjedoči o višestoljetnoj ukorijenjenosti ovoga naroda i njegovim temeljnim identitetskim odrednicama, u kojima je jezik među najvažnijima. Na temelju više desetljeća istraživanja prof. dr. Stjepan Krasić, akademik, dominikanac i stručnjak za hrvatsku kulturnu povijest, otkrio je nevjerojatne podatke, te ih podijelio s čitateljima portala Vecernji.ba,o tome kako se hrvatski jezik predavao na najprestižnijim europskim sveučilištima – među kojima su ona u Rimu, Parizu, Oxfordu, Madridu, Beču i mnoga druga – mnogo prije nego što je postao nastavni predmet u osnovnim školama u Hrvatskoj i BiH. 

Veliko arhivsko blago prikupio je u arhivama Vatikana, gdje je desetljećima obnašao brojne dužnosti. Uz ostalo, i onu predsjednika Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu te glavnog urednika časopisa Angelicum ili pak savjetnika Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu. Njegovo najnovije otkriće ovoga se tjedna objavljuje kroz članak na engleskom jeziku "Hrvatski kao međunarodni jezik u 16. i 17. stoljeću: Dokazi iz Vatikanskog arhiva" u časopisu ST-OPEN Filozofskog fakulteta u Splitu.

Hrvatski za sve Slavene

Prva i najveća senzacija koju profesor Krasić iznosi odnosi se na papinsku odluku iz 16. i 17. stoljeća da hrvatski jezik postane službeni crkveni jezik za sve slavenske narode. Kako bi se smanjio problem nedostatka knjiga u cijelom kršćanskom svijetu, koje su bile rijetke i skupe, papa je odlučio izdavati crkvene knjige na jeziku koji će razumjeti svi Slaveni, katolici i pravoslavni. Uz to, postojalo je uvjerenje među jezikoslovcima toga vremena da svi Slaveni govore istim jezikom, samo dijalektalno različite varijante. Upravo zbog ove percepcije papa je odlučio da bi bilo dovoljno odabrati najrašireniji dijalekt među Slavenima – a to je, prema mišljenju mnogih jezikoslovaca, bio hrvatski jezik (lingua croatica). U tom je kontekstu hrvatski jezik bio izabran kao najpogodniji za tiskanje crkvenih knjiga, a izrađeni su i prvi priručnici – rječnici i gramatike – kako bi se jezik mogao normirati. Faust Vrančić, šibenski svećenik, 1585. godine izradio je petojezični rječnik, a 1604. godine Bartol Kašić, dalmatinski isusovac, izradio je prvu gramatiku hrvatskog jezika. Tako je hrvatski jezik postao prvi slavenski jezik koji se učio na sveučilištima i bio osnovni jezik za tiskanje crkvenih knjiga. Mnogi jezikoslovci tog vremena, uključujući Slovaka Teofila Kristeka, smatrali su ga najpogodnijim za novu crkvenu literaturu jer je bio razumljiv i široko rasprostranjen među slavenskim narodima. Iako bi to danas zvučalo nevjerojatno, u 17. i 18. stoljeću hrvatski jezik bio je obvezan predmet na najvažnijim europskim sveučilištima. Papini dekreti zahtijevali su da se hrvatski jezik, s jezicima poput hebrejskog, grčkog, latinskog i arapskog, predaje na mnogim uglednim europskim sveučilištima. Dekreti su bili vrlo rigorozni: na sveučilištima u gradovima kao što su Bologna, Padova, Rim, Beč, Pariz, Oxford, Salamanca, Valencija i Madrid hrvatski se jezik morao predavati najmanje dvije akademske godine. Uz to, obveza je vrijedila ne samo za studente već i za sve profesore, koji su morali naučiti hrvatski kako bi ispunili akademske obveze. Ove odluke bile su rezultat papinske politike koja je nastojala osigurati jedinstvo među slavenskim narodima i omogućiti im da koriste zajednički jezik za vjerske, kulturne i znanstvene svrhe. Unatoč otporu nekih crkvenih redova, poput dominikanaca, koji su se žalili na prevelike financijske obveze, dekret je ostao na snazi i hrvatski jezik predavao se na najpoznatijim sveučilištima diljem Europe, uz potporu i financiranje tamošnjih kraljeva i pape. Treća senzacija koju Krasić iznosi jest nevjerojatan kontrast između međunarodnog statusa hrvatskog jezika u 17. i 18. stoljeću i njegova kasnijeg uvođenja u obrazovni sustav Hrvatske. Iako je hrvatski jezik bio obvezan predmet na prestižnim europskim sveučilištima, u Hrvatskoj je tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća postao nastavni predmet u osnovnim školama. Naime, tek 1843. godine Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od vođa narodnog preporoda, održao je prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru, zalažući se za njegovu upotrebu u školama.

Uz hebrejski i latinski

Međutim, sve do kraja 19. stoljeća hrvatski jezik nije postao obvezan nastavni predmet u školama, a u Dalmaciji je to bilo tek početkom 20. stoljeća. Ovaj kontrast između međunarodnog uvaženja hrvatskog jezika na europskim sveučilištima i njegove kasne primjene u obrazovnim institucijama Hrvatske i BiH upućuje na složene političke i kulturne okolnosti koje su oblikovale povijest hrvatskog jezika. Profesor Krasić ističe da je ovaj fenomen rezultat specifičnih povijesnih okolnosti, koje uključuju političke, vjerske i kulturne čimbenike, te odražava borbu za jezičnu i kulturnu autonomiju hrvatskog naroda. Profesor Stjepan Krasić svojim je istraživanjem donio uvid u gotovo zaboravljen dio povijesti hrvatskog jezika koji je, prema njegovim riječima, bio globalni jezik na europskim sveučilištima u 16. i 17. stoljeću. S obzirom na to da je hrvatski jezik, uz hebrejski, grčki, latinski i arapski, bio obvezan predmet na sveučilištima u Parizu, Oxfordu, Beču, Rimu i drugim prestižnim gradovima, iznenađujuće je da je tek 250 godina poslije u Hrvatskoj i BiH postao osnovni nastavni predmet u školama. Krasićevo otkriće mijenja dosadašnje razumijevanje povijesti hrvatskog jezika, pokazujući da je jezik malog naroda u prošlosti imao globalnu važnost, dok se danas, unatoč tome, ne uči s jednakim entuzijazmom i poštovanjem. Ovo otkriće izazov je za društvo, znanstvenike, zaljubljenike u jezik...