Mladen Pavković

KOMUNISTIČKE i JUGOSLAVENSKE LAŽI

I diljem Hrvatske je 27. siječnja obilježen – Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta i odana počast nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata.

Međutim, kad se obilježavaju ovakva bolna sjećanja, onda se prije svega očekuje istina, ali u punom smislu te riječi. A, i istinu se treba neprestano ponavljati, jer previše je laži i poluistina o našoj prošlosti. 

Tako se među ostalim obilježavanje ovog dana održava i u Koprivnici, gdje je bio prvi ustaški logor Danica (travanj 1941.- rujan 1942.). Ovom činu su organizirano bila nazočna i djeca iz osnovnih i srednjih škola, što nije slučaj kada obilježavamo slične obljetnice iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.

Prof. Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja Grada Koprivnice i predsjednik Ogranka Matice Hrvatske, dosad je u lokalnim medijima uz ostalo rekao i ovo:

“Zanimljivo je da je u vrijeme suđenja Andriji Artukoviću u Zagrebu (1986.) objavljeno u novinama da je u ustaškom logoru Danica u Koprivnici  ubijeno 30.000 Srba. Neka dokumentacija navodila je i 20.000 ubijenih, zatim 800, a potom i 200-300, po izjavi logorskog činovnika (1941.-1942.) Martina Kokora. Međutim, danas je pak brojka ubijenih spala na 3 (tri), kako je to utvrdio i dr. Zdravko Dizdar, koji se tim logorom bavio gotovo punih 40 godina. On u svojim knjigama navodi da jedino za ta tri  postoji određena dokumentacija te dodaje da je možebitno ubijeno još desetak osoba, ali na temelju usmenih iskaza preživjelih logoraša,” kaže Ernečić. 

Međutim, kad smo i za te tri pitali, gdje im je grobno mjesto, gdje im pale svijeće, odgovor nismo dobili, tako da su i ova trojica pod velikim upitnikom.

Inače, kroz logor je navodno prošlo oko 5600 zatočenika, ali ni taj broj, koji se godinama spominje nije točan, jer dr. Dizdar je prikupio podatke za tek njih oko 4200!

Mjesto ovog logora također je dobrim dijelom – laž. Naime, već je u više navrata objelodanjeno da se Spomen područje Danica (svečano otvoreno 1981., u čast 40. obljetnice ustanka naroda i narodnosti Jugoslavije), ne nalazi (sic!) na mjestu gdje je logor stvarno bio, već na nekom drugom, „izmišljenom“ dijelu. Logor se nalazio (da ti pamet stane!) tamo gdje je danas Podravkin parking za kamione, naokolo velikog vodotornja! To je prava istina.

No, sve to ne smeta neke, pretežno pojedince iz lokalnih SDP-a i udruga bivših partizana da povremeno dolaze na ovo mjesto i polažu vijence i pale svijeće „za sve poginule u ovom logoru“, dakle manje-više za – nikoga!

Ovo mjesto nikada nije posjetio ni „najveći borac za srpska prava“, čuveni i znameniti dr. Milorad Pupovac, ni Ognjen Kraus, Teršelič, Pusić, Stazić, Mesić, Josipović, Goldstein, ali ni drugi visoki politički i ini dužnosnici zaduženi za „prebrojavanje“ mrtvih u II. svjetskom ratu.

Čudno, jer je riječ o prvom ustaškom logoru u vrijeme NDH, a koji je navodno ponovno otvoren i 1945., ali dokumentacija o tome još je uvijek nedostupna!

Lokalni mediji su zabilježili i riječi prof. dr. Željka Krušelja, koji je uz akademika Feletara, također, relativno dosta pisao o ovom logoru.

“Bila je to ulaznica za smrt. Čak 85 posto ljudi koji su ušli u ustaški logor Danica nije ostalo živo,” kazao je Krušelj, koji je bio i recenzent Dizdarove knjige o logoru Danica.

Početkom devedesetih godina iz centra Koprivnice u Spomen područje Danica odvezen je veliki spomenik NOB-u, (partizana s puškom), pa su tako već godinama na istom mjestu obilježja „partizana i ustaša“!

Gdje još toga ima?

Ovaj memorijalni kompleks sve do 1992. „krasila“ je i željeznička lokomotiva koja je navodno prevozila nesretne logoraše od željezničke postaje Koprivnica do Danice. No, onda se netko sjetio (još se uvijek pouzdano ne zna tko!) da bi najbolje bilo da se ta lokomotiva, zvana Katica, „prebaci“ u Zagreb, na Glavni kolodvor, pa da ju svi vide i da joj se svi dive.

Još je uvijek tamo.