Zvonimir Jonjić

O TRGOVCIMA U HRAMU:

RAZVODNJENO KRŠĆANSTVO KAO IDEOLOŠKA BATINA

Nema institucije koja je više utjecala na kulturu i povijest Zapada od Katoličke Crkve. Dva tisućljeća postojanja obilježena moći, ali i progonima i sukobima, priskrbila su Crkvi veliko bogatstvo ljudske misli. Posebno je to vidljivo u društvenom nauku Katoličke Crkve, dragocjenom skupu ideja i načela utemeljenih u katoličkoj vjeri, a usmjerenih prema društvenoj zbilji i odgovornom djelovanju katolika u društvu i svijetu.

Te „smjernice“ za društveno i političko djelovanje intenzivno su se razvijale u 19. i 20. stoljeću, u vrijeme kada se oblikovao svijet u kakvom danas živimo.

I nerijetko su se one razvijale upravo kroz raščlambu zabluda od kojih je patila

sama Crkva ili neki njezini predstavnici. To nam, između ostaloga, poručuje i da autoritet Katoličke Crkve u pitanjima društva i politike nikada ne može imati onu snagu koju ima u pitanjima vjere i morala.

Vjeru i vjerske dogme nije moguće tumačiti na način na koji je moguće (pa i potrebno!) tumačiti smjernice i načela za društveno-političko djelovanje. U pitanjima vjere, ozbiljnije nesuglasice unutar jedne crkve nisu dugoročno moguće; u pitanjima politike, takve su nesuglasice životne i očekivane, a možda i potrebne. Naime, Katolička Crkva nije politička organizacija nego nešto puno više od toga, baš kao što je katolička vjera nešto puno više od političke ideologije ili programa.

Ipak, vrlo često se susrećemo s vjernicima, pa i s nevjernicima, a nekada čak i

sa svećenicima, koji vjerom pokušavaju manipulirati i trgovati, odnosno politički je zloupotrijebiti. Pseudo-vjerski i pseudo-intelektualni torbari redovito pokušavaju oduzeti Crkvi i kršćanima onu duhovnu i intelektualnu širinu koja im prirodno pripada, a samu vjeru i vjernike žele svesti u okvire koji odgovaraju njihovim ideološko-političkim preferencijama. Pritom im je važan saveznik upravo neznanje i pasivnost katoličkih vjernika, slabosti za koje je u konačnici najodgovornija sama Crkva.

Danas kada Zapadom vlada laž zaodjenuta u političku korektnost, kada je živi kršćanski Bog stavljen na marginu zajedno s čitavom plejadom starih plemenskih mitova i božanstava, kada je čovjek bačen pod noge jednoj duboko

ideologiziranoj, nestvarnoj i nakaznoj predodžbi čovjeka – danas se to vjersko-političko torbarenje često očituje u razvodnjenu i razblaženu kršćanstvu, mješavini pravila pristojnog ponašanja i plitke duhovnosti koju je suvremeni svijet skrojio po svojoj mjeri.

Sljedbenici toga čudnoga kulta ne razlikuju dobro i zlo, jer – nije im dopušteno suditi; oni ne dižu glas, jer – rečeno im je da moraju ljubiti. Razvodnjeno kršćanstvo poznaje Uskrs, ali ne i Veliki petak. Poznaje Krista koji tješi i liječi, ali ne poznaje Krista koji rastjeruje trgovce iz Hrama ili slijepe vođe i leglo gujinje pred narodom. 

Takvo kršćanstvo lišeno je vjerske i filozofske dubine zato što su mjesto uzvišenog ideala, patnje i mučeništva, zauzeli komoditet i kompromis. Razvodnjeno se kršćanstvo voli razmetati velikim pojmovima ljubavi i milosrđa, prava i slobode. Međutim, kao da svjesno previđa da je kršćanska ljubav, kao i sloboda, neraskidivo povezana s idejom Dobra, odnosno s kršćanskim poimanjem morala, te da prava nužno prati odgovornost, a da milosrđe svoje naličje ima u pravednosti.