Tomislav Jonjić
HRVATSKA j.d.o.o.
Najnovija afera, takozvana „afera Mreža“, koja je pokazala na koji način se kupuje medijski prostor i stvaraju pozitivne predodžbe o političarima i iskrivljene slike svijeta – to je ona Platonova špilja na koju je u svojim posljednjim trenutcima mislio i protiv koje je i životom i smrću prosvjedovao pokojni Zvonko Bušić! – zapravo ni ne zaslužuje da ju se zove aferom, jer: događaj ni na koji način ne strši izvan okvira hrvatske svakodnevice, budući da je cijela hrvatska stvarnost jedna velika afera, jedan beskrajni koloplet kriminala i korupcije koji u najdoslovnijem smislu prijeti rastakanjem hrvatske države i moralnim, a onda i svakim drugim – demografskim, kulturnim, političkim i gospodarskim slomom hrvatskog naroda.
Već desetljećima naša država postoji kao jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću: predsjednik ju naziva slučajnim i uzgrednim proizvodom prestanka Hladnog rata; predsjedniku vlade važna je samo onoliko koliko pothranjuje njegovu taštinu i otvara izglede za europske birokratske sinekure; ministri se postavljaju po nesposobnosti, bezličnosti i poslušnosti, pa po istim mjerilima biraju svoje suradnike koji, kao i cijela ta nakupina suvišnih, bezbojnih tipova, svoju beznačajnost naplaćuju trgovinom utjecajem i skorojevićevskim, puranskim šepurenjem po provincijskim sajmovima.
To se u Hrvatskoj naziva društvenim uspjehom, to su kriteriji koji se kao poutokazi i uzori stavljaju pred mlade naraštaje.
A naravno, ne bi vlada bila takva, da nema takvu oporbu i – nemojmo se zavaravati, da nema takve birače.
Jer, istinske želje i prave nakane najvećeg dijela oporbe ne svode se na želju za korjenitom promjenom sustava vrijednosti i za povratkom idealima za koje su ginuli toliki naraštaji, nego na želju da se uzme dio kolača koji je sebi prisvojila vlast.
Zato ni u oporbi nema ideja, nema prepoznatljiva sustava vrijednosti niti prepoznatljive ideologije, pa slijedom toga ni ljudi čiji pogledi sežu dalje od idućih izbora; zato se osnivaju suvišne stranke (upravo „stranke“) i sklapaju kratkoročni sporazumi koji se svode na golu računicu; zato su stranački programi bezvrijedna krpa, a stranačke izjave puko ulaganje u najčešće plaćene „rejtinge“.
Odavno eutanaziranim biračima ionako je svejedno, hoće li biti prevareni već prije izbora, ili tek nakon njih:
- pretežno katolički narod uporno za predsjednike bira nekatolike ili čak protukatolike, a nema pojma – niti mu je važno – razlikuje li predsjednik vlade katoličku crkvu od hinduskoga hrama;
- crkvene strukture na takvoj su cijeni da pametan čovjek moli da ga javno ne podupiru, a i crkveni intelektualci najvažnijom zaslugom političkih struktura drže njihovu (ne)sposobnost da „izvuku novac“, pa su im svjetonazorska, etička i nacionalno-politička pitanja važna koliko i lanjski snijeg;
- objavljeni dokazi o suradnji s jugoslavenskim represivnim sustavom za političara koji drži do sebe najbolja su reklama;
- klanjanje Jugoslaviji ili globalističkom Molohu najsigurnije otvara put prema društvenom, umjetničkom i poslovnom uspjehu, a za izbor na važne društvene položaje najbolja je preporuka pravomoćna osuda kakvoga inozemnog suda za krađu ili barem kriomčarenje dijamanata.
Jer, sve je to nebitno: kad zatreba, za šaku zobi kupit ćemo kakva novinara, emisijicu ili televizijicu, pa će oni danas kaditi onima po kojima su pljuvali jučer (ili obrnuto); prešućivat će jedne, a veličati druge;
Hrvatska – ako nekom čudesnom alkemijom uopće postoji – neka postoji samo tako i samo toliko da ju možemo pljačkati…
Kompletan sadržaj na ovim stranicama ©2015-2023 Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana