Sr. Klaudija Duran
103-OBLJETNICA
PRIJENOSA KOSTIJU ZRINSKIH I FRANKOPANA
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su 30. travnja 1671. godine, 60-ak kilometara južno od Beča, u Bečkom Novom Mjestu. Odsječene su im glave i to mačem, što je bio običaj u slučajevima pogubljenja plemića.
Do godine 1884. grob Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana nalazio se u župnoj crkvi označen nadgrobnom pločom. Prilikom restauracije crkve njihove su kosti prenesene u mrtvačnicu gdje su ostale dvije godine.
Tada su, po naredbi načelnika Bečkog Novog Mjesta, prebačene u skupnu grobnicu, čime je procedura povrata odgođena za skoro 20 godina.
Prva ekshumacija kostiju P. Zrinskog i F.K. Frankopana
u Bečkom Novom Mjestu 1907. godine
Odbor Braće hrvatskog zmaja iznova je, 11. travnja 1907. godine, pokrenuo inicijativu za ekshumaciju. Njihov tadašnji predsjednik Emilije Laszowski stigao je 19. srpnja u Bečko Novo Mjesto u pratnji kćerke.
Dan poslije, stigao je i potpredsjednik Braće hrvatskog zmaja dr. Velimir Deželić sa suprugom i kćerkom te tajnik društva Stjepan Širola. Uslijedila je ekshumacija posmrtnih ostataka u nazočnosti mjesnog podnačelnika Schwarza, dr. medicine H. Geisera, okružnog gradskog fizičara dr. Leopolda Jackela i grobara Ivana Hofbocka.
Ekshumaciju je vodio nadzornik groblja. Nakon ekshumacije krenuo je sprovod predvođen ženama koje su nosile vijenac s hrvatskom trobojnicom i natpisom: Mučenicima 30. IV. 1671./Braća hrvatskog zmaja/20.VII. 1907. godine.
Potom je sastavljen zapisnik o ekshumaciji, a posmrtni ostatci pokopani su u novi grob u Bečkom Novom Mjestu, koji su Braća hrvatskog zmaja iznova uredila 1913. godine. Vrpca s vijenca sljedeći je dan pohranjena u Gradskom muzeju Bečkog Novog Mjesta.
Povratak posmrtnih ostataka u Hrvatsku
Na 42. sjednici Hrvatskog sabora 13. ožujka 1914. godine, zastupnik velečasni Franjo Novak podnio je interpelaciju Kraljevskoj hrvatskoj vladi da se s uspomene hrvatskih velikana Zrinskoga i Frankopana skine žig veleizdajstva, kako bi se omogućio prijenos njihovih kostiju u domovinu.
Naime, na molbu Braće hrvatskog zmaja 12. travnja 1919. godine nakon potpune promjene političkih prilika izazvanih raspadom Austro-Ugarske Monarhije, vlada je dopustila prijenos njihovih zemnih ostataka u Hrvatsku.
Oformljen je i Odbor za prijenos posmrtnih ostataka. Ekshumacija je obavljena 26. travnja 1919. godine u Bečkom Novom Mjestu i tada su kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana iskopane po četvrti put.
Zatim je lijes prenesen u mrtvačnicu te kočijom na kolodvor. Posebni vlak sa zemnim ostatcima hrvatskih velikana krenuo je 27. travnja, a u Zagreb je stigao 28. travnja. Tu su govorili dr. Velimir Deželić u ime Družbe te tadašnji zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj.
Potom je lijes prenesen u zgradu Akademije. U žalobnim počastima 28. i 29. travnja sudjelovalo je 50,000 ljudi. Dana 30. travnja lijes je iz Akademije, u nazočnosti više od 100 tisuća ljudi, prenesen pred zagrebačku katedralu. Svečanu misu zadušnicu predvodio je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer.
Lijes je zatim položen u grobnicu iza glavnog oltara. Zmajevci su u lijes položili i tuljac s poveljom na hrvatskom i latinskom jeziku, koju je sastavio Laszowski, a potpisali članovi Odbora za prijenos kostiju hrvatskih velikana.
U Hrvatskoj se 30. travnja obilježava kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA
Zrinski su jedna od najslavnijih hrvatskih velikaških obitelji, a svojim su djelovanjem trajno obilježili hrvatsku i srednjoeuropsku povijest. Njihovo blago i partnersko postupanje prema sebi zavisnim seljacima predstavljalo je ne samo respektiranje snage seljaštva nego i jedan od temelja na kojem se gradi hrvatski identitet. Zašto su Zrinski aktualni u današnjem trenutku kada Hrvatska ulazi u sustav euroatlanskih integracija? Odgovor je jednostavan. Ukoliko je koja vodeća hrvatska obitelj bila po svemu europska, onda su to bili Zrinski. Kada je Hrvatska bila dio srednjoeuropske «integracije» pod vlašću Habsburgovaca i kada su iz bečkog dvora dolazile poruke da se smanjuje samostalnost Hrvatske, Zrinski su bili ti koji su objedinili hrvatske seljake i plemiće te podignuli ustanak za slobodu.
Izvori snage Zrinskih
Posjedi Zrinskih su se protezali od Međimurja središnjom Hrvatskom do sjevernog Hrvatskog primorja. Posjedi Frankapana su bili u istočnom Gorskom Kotaru i jugozapadnom Pokuplju. Zrinski su bili nasljednici roda Šubića koji su podrijetlo vodili iz dalmatinskog zaleđa. Po utvrdi Bribir su ih zvali Bribircima. Kasnije im je središte bilo u Zrinu u današnjoj Banovini. Otuda su dobili novo prezime Zrinski.
Zrinski su tijekom ranoga novog vijeka sustavno gospodarski razvijali svoje posjede, osnivali brojna trgovišta i obnovili izvoznu trgovinu preko sjevernojadranskih luka. Oni su se prvobitno obogatili na trgovini ugarskom stoku koju su preko svoje luke u Bakru izvozili na talijanski prostor. Kasnije su u trgovini stoku zamijenili proizvodima i sirovinama s vlastitih posjeda. Trgovali su željezom iz njihove željezare u Čabru, solju, drvenom građom i žitaricama. Zrinski su putem svoje izvrsno organizirane trgovačke djelatnosti, kontrolom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju postavili temelje tržišno poslovanju na hrvatskom prostoru. Visokim prihodima su mogli održavati vlastitu vojsku.
Zrinski su od početka 17. stoljeća razvili intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom koja im je priznala mletačko plemstvo. Pripadnici ove obitelji su održavali i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. To je sve upućivalo na to da su Zrinski stvarali sustav saveza usmjerenih protiv Habsburgovaca. To je bilo razumljivo jer su habsburška luka Rijeka i zrinska luka Bakar bili međusobni konkurenti.
Pripreme i organizacija otpora
Potpisivanje Vašvarskog mira je bio direktan povod za urotu protiv bečkog dvora. Grupa utjecajnih plemića okupljena oko hrvatsko-slavonskog bana Nikole Zrinskog razmišljala je o uklanjanju habsburške vlasti. Urotničku skupinu je podržavao i Nikolin brat Petar Zrinski.
Prije potpisivanja Vašvarskog mira je Petrova supruga Katarina Zrinski, preko francuskog poslanika u Veneciji predložila da francuski kralj Louisa XIV. preuzme skrbništvo nad Hrvatskom i Ugarskom. Ona je predlagala da Louis XIV. novcem i vojskom pomogne ustanak protiv kralja Leopolda I. Suradnju između Zrinskih i francuskog dvora je prekinula iznenadna smrt Nikole tijekom lova na vepra krajem 1664. godine. Time su nezadovoljnici izgubili vođu koji je jedini imao jasnu političku viziju oslobođenja Hrvatske i Ugarske.
Poslije Nikoline smrti je na vodeće mjesto u otporu stupio njegov brat Petar Zrinski koji je imenovan za hrvatskog bana. Nezadovoljnicima se tada priključio knez Fran Krsto Frankopan. Nosioci otpora su bez uspjeha nastojali dobiti pomoć od Francuske, Poljske, Venecije i Osmanskog Carstva.
Otkrivanje i slom otpora
Petar Zrinski je tražio od Osmanlija da mu pomognu u dizanju ustanka. On im je ponudio da će Hrvatska i Ugarska priznati vrhovnu vlast Osmanskog Carstva. Vođe otpora su imali dojam da će im Osmanlije pomoći pa su u travnju 1670. godine počeli pripreme za ustanak. Time se otpor pretvorio u otvorenu pobunu. Uz urotnike je pristala i skupina kapetana iz Banske krajine. Knez Frankapan je nastojao na oružje dignuti dio plemstva i građane. Petar Zrinski je kao vojsku nastojao pridobiti seljake. Ustanici su računali i na pomoć seljačke vojske iz Varaždinskog generalata. No, Habsburgovci su bili o svemu obaviješteni.
Nezakonito pogubljenje hrvatskih velikaša
Kralj Leopold je počeo organizirati vojsku radi gušenja ustanka, a jedna je postrojba pobijedila vojsku Frana Krste Frankapana onemogućivši širenje ustanka. Na nagovor zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan su 1670. otišli u Beč. Tamo su bili uhićeni, a Petra Zrinskog je kralj lišio banske časti i proglasio za izdajicu. Nakon jednogodišnje nezakonite istrage su bili osuđeni na smrt. Podizanje sudskog procesa protiv njih je bilo u suprotnosti s kraljevim obećanjem da im se neće ništa dogoditi ako dođu u Beč. Osim toga hrvatskim velikašima je mogao suditi samo Sabor. Prvo je bila odrubljena glava Petru Zrinskom, a onda Frani Krsti Frankapanu u Bečkom Novom Mjestu dana 30. travnja 1671. godine. Smrću Frane Krste nestala je obitelj Frankapana.
Nezakonita pljačka zrinsko-frankopanskih imanja i posljedice otpora
Smrću Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana bečki je dvor želio dati zastrašujući primjer svima koji bi se možda mogli pobuniti protiv kralja u budućnosti. Pljačkom, a kasnije i zaplijenom imanja obitelji Zrinskih i Frankopana oslabljena je gospodarska snaga Hrvatsko-slavonskog kraljevstva. Posljedice su za hrvatske zemlje bile velike. Preko polovice Hrvatsko-slavonskog kraljevstva se našlo u neposrednom posjedu i upravi Dvorske komore. Ona je upravljala prihodima s nekadašnjih posjeda Zrinskih i Frankopana, a pri tome nije plaćala poreze koji su trebali služiti potrebama Hrvatsko-slavonskog kraljevstva. Posebno su trpjeli hrvatski seljaci kojima su znatno pogoršani uvjeti života.
Kraj slavne obitelji Zrinskih
Po slomu urote, supruga Petra Zrinskog, Katarina je prvo trebala biti odvedena u jednu od utvrda: Koprivnicu, Karlovac, Čakovec ili Varaždin. No 1. svibnja 1670. godine kralj Leopold je donio odluku te je Ratnom Vijeću u Grazu javio da se Katarina Zrinski pošalje u Judenburg na rijeci Muri. Tamo ju je sa kćerkom trebalo predati u ženski samostan.
Ratno Vijeće u Grazu je 13. svibnja odgovorilo da je bolje da se Katarina odvede u Bruck na Muri u samostan kapucina minorita ili u Leoben gdje su bili isusovci i dominikanci, a najmlađa kćer Zora bi se mogla poslati k dominikankama u Graz. Kada je Katarina trebala otići u Judenburg tamo se pojavio požar te je izgorio gotovo čitav grad.
Ratno Vijeće u Grazu je 6. lipnja 1670. godine predložilo da Katarinu dopreme u ženski dominikanski samostan u Grazu. Kralj je odlučio da se ima smjestiti u samostan u Bruck na Muri, sa sobom je smjela povesti slugu, kuharicu sobaricu, a trebala je stanovnati u stražnjem dijelu zgrade. Kćer joj je trebala otići u ženski samostan u Grazu ili Goessu. Katarina je na putu prema Brucku stigla u Graz 22. srpnja 1670. godine. Bila je smještena u tzv. Muhr-Vorstadtu u gostionici “Kod crnog slona” zajedno sa svojom desetgodišnjom kćerkom. Kako je bila bolesna ostala je u Grazu, a uspjela je da njena kćerka bude zajedno s njom .
Iz gostionice je bila premještene u privatnu kuću. U veljači 1672. godine razdvojili su majku i kćer. Katarina Zrinski je bila premještena u samostan sestara dominikanki u Grazu, a kćer Zora otpremljena sestrama uršulinkama u Celovec (Klagenfurt). Katarina je umrla u Grazu 16. studenog 1673. godine, a tijelo joj je bilo pokopano u grobnici ispod crkve dominikanki.
Zanimljiva je jedna pjesma sačuvana u Drnjanskoj pjesmarici, sastavljena prije smrti Katarine Zrinski (16. studenoga 1673.). U 45. strofi nalaze stihovi “Koja vu rešt Gradac morala je pojti,/štimam, da je š njega ne bude več dojti”; nadalje, u 47. strofi jedan stih (u prezentu) kaže da Katarina “kćer Auroricu sobom tamo ima”, što znači da je pjesma nastala prije nego što je Zora morala napustiti majku, odnosno prije 15. veljače 1672, jer toga dana poglavarica iz Celovca pismom upućenim u Beč obavještava da je Zora stigla u celovečki samostan.
Srednja kći Petra i Katarine se zvala Judita Petronila. Ona je vrlo mlada odlučila stupiti u red klarisa te je živjela kao redovnica u Zagrebu. Umrla je krajem 17. st. u zagrebačkom samostanu klarisa. U Arheološkom muzeju u Zagrebu se čuva nadgrobni kamen s natpisom Petronile Zrinske.
Adam, sin Nikole Zrinskog je nakon smrti oca 1664. i kasnije strica Petra, bio “trn u oku” bečkom dvoru. On je poglavito bio vojnik, a napisao je djelo o vojnim utvrdama 1681. godine. Smrtno je stradao 19. kolovoza 1691. godine u boju s Turcima kod Slankamena. Neki povjesničari razmišljaju da su ga ubili austrijski, a ne turski vojnici jer je smetao interesima Habsburgovaca.
Sin Petra Zrinskog i Katarine Ivan Antun je bio zatvoren u Rattenburgu u Tirolu. U srpnju 1703. je bio premješten u Graz. Prvo su ga smjestili u gradačko sirotište. Kako su se u Grazu nalazili hrvatski i ugarski studenti, Komora se bojala da oni ne oslobode Ivana Antuna iz zatvora pa je bio premješten u utvrdu Schlossberg, kojom je zapovijedao Josip Rabata.
Tamo je Ivan Antun obolio, a u noći 10. na 11. studenoga mu se zdravlje pogoršalo. Ispovijedio ga je pater Gabrijel, gvardijan kapucinskog samostana u Grazu. Smrću Ivana Antuna, na Martinje, 11. studenoga 1703. godine izumrla je znamenita obitelj Zrinski. Vlasti su se bojale dolaska hrvatskih studenata na sprovod pa su tijelo Ivana Antuna, 12. studenoga, u najvećoj tajnosti pokopali u grobnici ispod crkve dominikanskog samostana u Grazu.
Iste, 1703. godine je u Nikomediji umrla Jelena, najstarija kći Petra Zrinskoga, pa je time te godine došlo do izumiranja obitelji Zrinski. Ona je bila supruga erdeljskog kneza Franje Rákóczya kojega je uključila u zrinsko-frankopansku urotu. Kasnije se udala za Emerika Tökölyja, koji je bio također jedan od ugarskih plemića koji su se pobunili protiv Leopolda I. Habsburgovca. Ona je nakon sloma urote zajedno sa suprugom sve do 1688. godine pružala otpor Habsburgovcima, a onda je bila zatvorena u jednom samostanu u Beču.
Nakon četiri godine ju je oslobodio njen suprug Emerik Tököly. Nakon Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. prešla je na prostor Osmanskog Carstva gdje je kao šezdesetgodišnjakinja umrla u izbjeglištvu. Bila je pokopana u crkvi lazarista u carigradskom predgrađu Galatiju, a 1906. godine su njeni posmrtni ostaci preneseni u Košice.
Bili su nositelji hrvatskog i ugarskog plemstva protiv Habsburgovaca i njihove centralističke politike. Zbog tih aktivnosti zatvoreni su i osuđeni na smrt zbog veleizdaje.
Prije smaknuća dvojica velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Nakon što su pogubljeni 1671. u Bečkom Novom Mjestu, pokopani su unutar tamošnje župne crkve.
Bečko Novo Mjesto / Wiener Neustadt
Prva ekshumacija kostiju P. Zrinskog i F.K. Frankopana
u Bečkom Novom Mjestu 1907. godine
Odbor Braće hrvatskog zmaja iznova je, 11. travnja 1907. godine, pokrenuo inicijativu za ekshumaciju. Njihov tadašnji predsjednik Emilije Laszowski stigao je 19. srpnja u Bečko Novo Mjesto u pratnji kćerke.
Dan poslije, stigao je i potpredsjednik Braće hrvatskog zmaja dr. Velimir Deželić sa suprugom i kćerkom te tajnik društva Stjepan Širola. Uslijedila je ekshumacija posmrtnih ostataka u nazočnosti mjesnog podnačelnika Schwarza, dr. medicine H. Geisera, okružnog gradskog fizičara dr. Leopolda Jackela i grobara Ivana Hofbocka.
Ekshumaciju je vodio nadzornik groblja. Nakon ekshumacije krenuo je sprovod predvođen ženama koje su nosile vijenac s hrvatskom trobojnicom i natpisom: Mučenicima 30. IV. 1671. / Braća hrvatskog zmaja / 20.VII. 1907. godine.
Tada su, po naredbi načelnika Bečkog Novog Mjesta, prebačene u skupnu grobnicu, čime je procedura povrata odgođena za skoro 20 godina.
DODATAK: Posljednji odvjetak obitelji Zrinski (s. Klaudija)
Zora Aurora Veronika, najmlađa kćerka Petra i Katarine, nakon što je bila odvojena od majke, predana je u Celovcu ili Klagenfurtu uršulinkama. Sestre joj se nisu smjele približavati, jer je bila kao neprijateljska zarobljenica, no glavarica i neke određene sestre s njome su majčinski postupale, jer im se smililo siroče bez igdje ikoga. Doživljavajući ljubav, i sama je odlučila postati uršulinka. Dobila je ime Majka Konstancija. Kronika samostana bilježi da je bila glazbeno vrlo nadarena, te je postala vrsnom orguljašicom. Zadnjih 15 godina bila je slijepa, a samostanska kronika piše da je živjela vrlo kreposno, štoviše vedro. Zlu kob upotrijebila je za porast u svetosti. Umrla je 29. siječnja 1735. godine, kao posljednji odvjetak te slavne obitelji (Usp.: Klaudija Đuran, osu, Hrv. Kajkavski kolendar od 2006., str. 131-137).
KAKO JE OPISAN DOGAĐAJ PRIJENOSA KOSTIJU
P. ZRINSKOG I F. KRSTE FRANKOPANA U ŠKOLSKOJ SPOMENICI URŠULINSKE ŠKOLE U VARAŽDINU
„Školska spomenica“ donosi ovo: „30. travnja (1919.) slavila je Hrvatska veliko slavlje. Prenijele su se kosti narodnih nam mučenika Petra Zrinjskoga i Franje Krste Frankapana iz Bečkog Novog Mjesta u Zagreb. Da i mladež shvati znamenitost toga velikog dana, pozvane su sve učenice od I. - VIII. razreda u dvoranu konvikta. Tu im je ravnateljica, M. Klaudija Boellein, stilom i jezikom onog vremena, razložila sadržaj i značenje toga događaja prigodnim govorom“, koji doista pokazuje njezinu upućenost u povijest, a po načinu slavlja i veliko domoljublje sestara i učenica.
Sljedeće 1920. godine na isti datum bila je proslava Dana Zrinskih i Frankopana. Bila doista veličanstvena u prisutnosti gradskih i školskih vlasti. Evo tek nekoliko crtica iz Školske spomenice[3] u stilu onoga vremena:
„Zvuci narodnoga duha zaoriše i našim zavodom. I mi se sabrasmo da proslavimo nezaboravljen dan, u kojem nam ugasnuše posljednje zvijezde: Petar Zrinski i Krsto Frankopan.
Već predvečerje odisalo je posebnim čarom, a kićenje nježnim zelenilom i hrvatskim trobojnicama izazvalo cijeli niz preugodnih čuvstava. A dugo prije vježbala su djeca deklamacije i gimnastičke igre, da se što dostojnije proslavi ideja oslobođenja mukotrpnoga hrvatskog naroda ispod tuđega jarma. I svanu 30. travnja.
Ranim jutrom eto ti nadobudnih Hrvatica naših milih učenica u lijepoj odjeći narodnoga veza, spletenih kita ovijenih narodnim vrpcama. Milote! Srce ti drhće od zanosa. I odoše u 8 sati na Zadušnice, najuzvišeniji uzvrat naše ljubavi palim junacima. Iza toga sakupile su se učenice u najvećoj dvorani konvikta, gdje su izvele program….“.
Sada se nakon govora o proslavi navode izabrane recitacije i pjesme domoljubnog sadržaja, a sve završava Hrvatskom himnom. Poslije podne nastavak programa u ukusno i bogato urešenoj dvorani hrvatskim zastavicama i grbom Mučenika. Za tu prigodu učiteljica, M. Pija Lončar, sastavila je dijalošku poemu u narodnom desetercu što je sve oduševilo i zbog same pjesme i zbog izvedbe učenica raznih uzrasta. Uslijedio je tamburaški zbor „Milozvuk“, vijenac narodnih pjesama te deklamacije o životu naših Junaka.
I „Spomenica“ završava:
„I zamuknule davorije i utihnule pjesme, ali je dušama i malih i odraslih nazočnika dugo još strujala zanosna himna ovoj dragoj domovini, koja nam je darovala toliko po izbor junaka“.
I naredne 1921. godine slavio se taj dan, istina ne tako svečano, ali svim srcem. No teško je bilo vidjeti na programu da se na početku pjevala prvo Srpska a tek onda Hrvatska himna. Počelo je!
Govor što ga je održala ravnateljica M. Klaudija Boellein
Mila djeco!
Mnoga od vas začuđeno pita: Zašto ova svečanost? Zašto tek danas prijenos kostiju, koje su blizu tri stojeća počivale u tuđini? Koja svrha tome?
Petar Preradović pjevao je: Zora puca, bit će dana, a mi možemo danas reći: Zora svanu, evo dana - dana slobode tako žuđene – nebrojenom krvlju otkupljene.
Za tu zlatnu slobodu osobitim načinom učiniše se zaslužnim plemena Zrinskih i Frankopana. Oni dadoše Hrvatskoj 12 banova, od kojih su neki bili pravi potkralji i ljudi evropskoga glas. I u kulturnoj povjesnici zapremaju odlično mjesto. Njima je pripadao veliki dio Hrvatske, nešto Slavonije, Primorja, Dalmacije te Međimurje, gdje je Nikola Zrinski u Nedelištu digao prvu hrvatsku tiskaru.
Dizali su crkve, gradili samostane, a najslavnija zadužbina s te strane jest franjevački samostan i crkva B. Djevice Marije na Trsatu, što ih je utemeljio 1453. pobožni knez Martin Frankopan.
Bana Nikolu IV. Frankopana dočeka 1430. u Rimu papa Martin V. Francuski kralj Ljudevit XIV. divio se naobrazbi braće Petra i Nikole Zrinskog. No nadasve odlikovahu se ova dva plemena u borbi proti nekrstu. Snažnom i neustrašivom desnicom branili su našu milu domaju od kletoga dušmana Turčina, a time štitili i ostalo kršćanstvo zapada.
Redom svi članovi tih porodica borili se za slobodu Hrvatske i za nju prolijevali krv.
Godine 1664. bio je Turčin kod Svetog Gottharda na rijeci Rabi ametom potučen. Tu je jedna od najsjajnijih pobjeda kršćanskih i početak onoga niza srećnih vojna, koje oslabiše osmanlijsko carstvo.
Sad se zbude nešto nečuveno, a za Hrvate porazno – zdvojno.
Neodlučno naime dvorsko ratno vijeće ne htjede da se neprijatelj dalje progoni i uništava, već brže bolje ponudi i uglavi 10. kolovoza u obližnjem Vašvaru mir na 20 godina po kojima je Turcima ostalo ne samo ono što su u taj čas držali, nego im se Leopold još obvezao platiti 200.000 ratne otštete.
Kad su ugarski i hrvatski staleži dočuli za taj nagli sramotni mir, uzavreše listom glasno zahtijevajući da se rat za oslobođenje potlačene domovine nastavi iza tako sjajna poraza polumjeseca, pogotovo zato, što mir ne mogu priznati, jer kod sklapanja nijesu sudjelovali ni hrvatski ni ugarski zastupnici.
Uzrujanost i nezadovoljstvo još većim poraste, kad se razglasilo da u Vašvarskom miru imade tajnih točaka kojima car Leopold dopušta Turcima preko Hrvatske slobodan prelaz u Italiju. Turci naime bjehu zaraćeni s Venecijom. U Hrvatskoj zavlada strava i ogorčenost. Treba znati: u manje od 50 godina odvedoše Turci više od 50.000 naše braće u sramotno i gorko ropstvo, a ostali klonuše u radu, padajući u sve veću bijedu.
Ugarsku i Hrvatsku hotjelo se učiniti austrijskom pokrajinom sa uredovnim jezikom njemačkim. Vrijeđalo je Hrvatsku i Ugarsku nadalje i to što su im u zemlji bile nebrojene njemačke čete i njemački časnici koji su bezobzirce otimali i pljačkali plemstvo naše i puk. Glavni naši velikani bijahu svakom zgodom ponizivani. Stoga se stadoše velmože Hrvatske i Ugarski dogovarati kako da jednom pomognu svome narodu. Francuska im ponudi svoju pomoć, a oni se stanu dogovarati sa francuskim poslanikom u Beču – vrlo uglađenim ali do krajnosti lukavim Gremouille-om. Konačno i sa samom Turskom.
Prema „Zlatnoj buli“ kralja Andrije I. 1222. držali su velikani ispravno, da prije svega pozovu kralja Leopolda na poštivanje ustava, a tek onda, ako to ne bi koristilo, da će se latiti oružja. Sve je išlo svojim redom, kada najednom Francuska se povukla natrag, a i Ture se pokaza u pravom svijetlu. Međ poznavaocima tajni našlo se izdajica, koji su išli za dobitkom svojim, a ne domaje tužne. Sad padoše žrtvom glavni borioci slobode naše.
Bilo je to 30. travnja 1671. godine, kad krvnički mač zatornika našeg – punog mržnje i želje, da zauvijek uništi rod naš i ime naše, odrubi glave banu Petru Zrinskom i Franji Krsti Frankopanu na stratištu u Wiener-Neustadtu. Imanja njihova zaplijeniše i razgrabiše. – Banicu Katarinu, sina i kćeri uništiše. Skršiše život našim glavama, al duh njihov živi i danas među nama. I Evo, svanuo je žuđeni dan…
Pohitiše stoga i doniješe njihove kosti u bijeli grad Zagreb, da ih ovdje stave u domovinsku grudu. Kraljevskim sjajem nosit će ih u prvostolnu crkvu na daljnji počinak. - Dajmo i mi slavu njima, slavu za nas palim junacima.
'Rod bo samo koji mrtve štuje – na prošlosti budućnost si snuje'1.
Molite, djeco, dobroga Boga da blagoslovom svojim prati slobodu našu, da blagoslovi značajne, plemenite muževe našega roda, da mir, ljubav, sloga zavlada slavjanskim jugom. Vi same pako živite, radite, nastojte svagda biti uz svetu crkvu i domovinu zlatnu.“ (nagl. autor).
I M. Klaudija na kraju poziva djecu da čuju kako su poginuli: „Prvoga dovedoše na stratište bana Petra Zrinskoga. Kad je odbila ura deveti sat, progovori on: 'U tvoje ruke, Gospode, predajem duh svoj!' Krvnik mahne, no tek drugim udarcem odrubi mu glavu.
Sad dovedoše Krstu Frankopana. Dok mu osudu čitaše, on se moljaše Bogu i često je poljubio krst. Još dvadeset časaka moljaše latinskim jezikom, pa uskliknuvši: 'Isuse i Marijo!' primi udarac, ali još nesrećnije, jer ga krvnik zasječe u rame – tek drugi udarac odjseče glavu. Oba poginuše u najljepšoj dobi. Petar u pedesetoj godini, potpun muž i junak, a Krsto u mladenačkoj dobi od 30 godina, pun zanosa, vatre i ushita.
Slava im vječna!
I bila im dična uspomena dok bude svijeta i hrvatskog imena!
Sljedeće 1920. godine na isti datum bila je proslava Dana Zrinskih i Frankopana. Bila doista veličanstvena u prisutnosti gradskih i školskih vlasti. Evo tek nekoliko crtica iz Školske spomenice u stilu onoga vremena:
„Zvuci narodnoga duha zaoriše i našim zavodom. I mi se sabrasmo da proslavimo nezaboravljen dan, u kojem nam ugasnuše posljednje zvijezde: Petar Zrinski i Krsto Frankopan.
Već predvečerje odisalo je posebnim čarom, a kićenje nježnim zelenilom i hrvatskim trobojnicama izazvalo cijeli niz preugodnih čuvstava. A dugo prije vježbala su djeca deklamacije i gimnastičke igre, da se što dostojnije proslavi ideja oslobođenja mukotrpnoga hrvatskog naroda ispod tuđega jarma. I svanu 30. travnja.
Ranim jutrom eto ti nadobudnih Hrvatica naših milih učenica u lijepoj odjeći narodnoga veza, spletenih kita ovijenih narodnim vrpcama. Milote! Srce ti drhće od zanosa. I odoše u 8 sati na Zadušnice, najuzvišeniji uzvrat naše ljubavi palim junacima. Iza toga sakupile su se učenice u najvećoj dvorani konvikta, gdje su izvele program….“.
Sada se nakon govora o proslavi navode izabrane recitacije i pjesme domoljubnog sadržaja, a sve završava Hrvatskom himnom. Poslije podne nastavak programa u ukusno i bogato urešenoj dvorani hrvatskim zastavicama i grbom Mučenika. Za tu prigodu učiteljica, M. Pija Lončar, sastavila je dijalošku poemu u narodnom desetercu što je sve oduševilo i zbog same pjesme i zbog izvedbe učenica raznih uzrasta. Uslijedio je tamburaški zbor „Milozvuk“, vijenac narodnih pjesama te deklamacije o životu naših Junaka.
I naredne 1921. godine slavio se taj dan, istina ne tako svečano, ali svim srcem. No teško je bilo vidjeti na programu da se na početku pjevala prvo Srpska a tek onda Hrvatska himna. Počelo je!
Kompletan sadržaj na ovim stranicama © Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana